Osobno sam protiv puno toga. Protiv sam uhljebljenih stranačkih direktora, voditelja i ravnatelja javnih servisa postavljenih ravno na čelno mjesto bez ikakvog znanja i iskustva. Protiv sam bahatih gradonačelnika, pročelnika, načelnika, župana koji misle da je javna ustanova kojoj su na čelu njihova privatna prčija u kojoj i s kojom mogu raditi što ih je volja, a novac poreznih obveznika njihov džeparac koji mogu raspačavati kako ih je volja i gdje ih je volja. Protiv sam nepotizma, otvaranja i izmišljanja radnih mjesta radi zbrinjavanja sestara, muževa, rodica, tetaka iz šestog koljena, susjeda i prijatelja i to sve bez provedenog javnog natječaja.
Protiv sam bahate mladeži raznoraznih stranki i strančica, protiv sam svetih krava uhljebljenih u svakoj gradskoj javnoj i privatnoj firmi (ajmo se natjecati s rezultatima, a ne zaleđem kojeg imaš kod nadređenog/nadređene jer mu kuhaš kafu, nosiš novine, daješ komplimente ili nešto drugo). Protiv sam opraštanja milijunskih dugova i dizanja na noge posrnulih poduzetnika dok se običnim smrtnicima oduzima kruh zbog smiješnih iznosa. Protiv sam sustavne pljačke naroda, ovrha, bolesnih kamata i nameta s kojima su svakodnevno suočeni. Protiv sam apsurda u zdravstvenom sustavu po kojima majka hospitaliziranog djeteta ne može dobiti bolovanje, davanja plavih kuverti za bolji tretman kod određenog liječnika, protiv sam traljavosti kompletnog socijalno-zdravstvenog sustava u kojem se ne zna tko pije, a zna tko sve plaća. I želim da to sve uđe u ustav.
Dok se narod bije i suze lije oko toga trebaju li se vjenčati samo muško i žensko, trebaju li homoseksualci imati svoja prava ili ćemo ih na lomaču staviti, vladajući (a i oporbeni) nam se smiju u brk jer ne moraju rješavati prioritete. Neka malo braka, malo pedera, malo ćirilice, malo referenduma i neka se raja zabavlja... U to vrijeme oni se zabavljaju još i više, u svojim skupocijenim autićima i monturama, na raznoraznim domjencima i inim prilikama.
Naravno da su i prava manjina važna, jer ipak živimo u demokraciji, ali blago nama ako nam je to jedini i najveći problem. Možda nam je tako lakše, da se pravimo da to zapravo i jest? Kad smo toliko složni, zašto se ne složimo po pitanju rješavanja gorućih problema? Zašto se Hrvati složno nisu digli na noge kada se povećao PDV? Zašto se nisu digli na noge u jeku reforme hitne pomoći kada su pacijenti umirali pred zaključanim vratima? Zašto se Dubrovčani nisu digli na noge nakon izjava da nam autocesta ne treba do 2050. godine? Pojavi se tu i tamo neka udrugica, pošalje apel Vladi, ovi odgovore s ‘Razmotrićemo’ i nikom ništa. Zašto količinu energije potrošene na sporedne stvari ne prebacimo na ono bitno, što se tiče života svih nas? Možda zato i imamo vlast kakvu i zaslužujemo.
DAJANA BRZICA