'Pravim', 'svetim' brakovima i obiteljima za kakve se navedena gospođa i njeni sljedbenici zalažu takvo nešto bi bilo od konkretnije pomoći. Onda bi ih vjerojatno i sama podržala. Što jedna takva obitelj, bračni partneri koji ne žive, nego preživljavaju od prvog do prvog u mjesecu da bi svojoj djeci kupili kruh, mlijeko, igračke, školske knjige itd. ima od same definicije obitelji i braka u Ustavu? Zaštitu? Od koga, od čega?
Osobno skidam kapu svim samohranim roditeljima, svim ljudima koji nisu imali toliko sreće u životu kao neki drugi, koji su se našli u teškim situacijama iz kojih su ipak uspjeli isplivati na površinu i ostati - obitelj. Da ne govorim o teškim tragedijama kada netko od supružnika umre, kada muškarac ili žena ostanu sami s dvoje-troje djece koje treba prehraniti, odgojiti, izvesti na pravi put... i uslijed te teške životne situacije (koja se može svakome dogoditi) pojavi se neka spodoba i nazove ih 'neprirodnim okruženjem za djecu'.
Vjerojatno bi gospođa i njezini istomišljenici svim tim samohranim roditeljima oduzeli djecu i strpali ih u dom. Jer, tamo im je bolje. Bolje nego da ih odgaja samohrani roditelj ili, Bože me sačuvaj, homoseksualni par! Dom za napuštenu i nezbrinutu djecu, sasvim prirodno, nema što!
Vjerujem (i barem se nadam da je tako) da se nitko ne vjenčava s namjerom da se jednoga dana razvede. Niti im je u tom trenutku tako nešto na pameti. Ali život nažalost ne ispadne milosrdan prema svima. Hrvatski je apsurd što se obično oni kojima doma sve štima, koji žive u svetoj šabloni muž-žena-djeca, pas i kravata, potkrijepljeni svetim otajstvima kredita za auto, stan i milijun ovrha, osjete prozvanima komentirati nečiji tuđi život iz svoje, obično nerealne perspektive. Kad ti je dosadno u životu, amo se malo bavit tuđim. Kad nemaš problema, ajmo ih izmisliti...
Uzet ću primjer jedne svoje prijateljice, mlade, pametne i uspješne žene koju život u ovim segmentima nije baš mazio. Udana nakon dugogodišnje veze s partnerom (muškarcem), dijete rođeno u braku i iz ljubavi (po svim svetim protokolima), sve divno, krasno... da bi muž počeo kockati, piti, dolaziti doma u jutarnje sate, zanemarujući pritom i nju i dijete. Sama ona zna koliko je plaća dala na psihologe, savjetnike, odvjetnike da bi se situacija popravila, da budu obitelj kao nekad, da ostanu u svetinji braka. Pokušavala je sve i svašta, prelazila preko svega, pa i preko njegovim 'izleta'. Digla je ruke od trenutka kada je dijete plačući govorilo kako ga je strah tate, kako ne želi ostati samo s njim.
Sada je samohrana majka, teško joj je, ali barem živi miran život sa svojim djetetom. Što je trebala? To nije prirodno okruženje za dijete, a onakav brak jest? Je li prirodno da dijete svaki dan sluša i gleda kako se roditelji svađaju, da odrasta u takvoj napetoj okolini?
Nećemo se zavaravati, apsolutno je najprirodnije da dijete odrasta uz oca i majku. I daleko od toga da to ne bi bilo idealno. No, u stvarnosti život nekim obiteljima daleko je od ideala. Stvari nekad ne sjednu na svoje mjesto, karte se ne poslože... I zato tim ljudima treba pružiti podršku i pomoć, a ne osuđivati ih i nazivati neprirodnima i nesposobnima.
DAJANA BRZICA