PIŠE: Marina Tenžera
Zoran Milanović – ući će u povijest Hrvatske kao najvještiji iluzionist uopće koji je magičnije od Davida Copperfielda uspio zamaskirati vlastitu titansku nesposobnost i ekonomsko rasulo, razarajući do kraja sve što mu se našlo na putu.
Doduše, nije poput američkog mađioničara pred zapanjenim mnoštvom omogućio nestanak Kipa Slobode, ali je uspio efikasnije od uragana i smrtonosije od streljačkog voda,zemlju s četiri milijuna stanovnika pretvoriti u zemlju siromaha i koloniju velesila, koja, doista polako, ali sigurno nestaje, što više nije trik.
Lažni ljevičar narcisodine strukture ličnosti uspio je Hrvatsku širom otvoriti američkim bankarima i senatorima koji mu neprestano daju direktna upustva o kreditiranjima i postupanju s INO-om, a vjerojatno i svim drugim resursima, od budućih ekoloških zagađivača, do kojekavih konglomerata i multikorporacija koje će se tek pojaviti na vidiku prekrasne i sunčane 2015. godine. Nije prvi put da SAD koristi tzv. ljevičarske vlade za implementacije svojih banaka i tvrtki, čime su odavno Latinsku Ameriku pretvorili u trajno nestabilan ekonomski prostor, u kojemu profitiraju samo američke kompanije. No, Milanović nema pojma o ekonomiji, ali je vrlo vješt u održavanju na vlasti.
Štoviše, riječ je o višestruko zanimljivoj ličnosti za proučavanje – način na koji se obračunava s političkim protivnicima doista pripada analima komunističkih spletki, kojima Milanović spretno prikriva nesposobnost vlvastite vlade i potpuno uništene državne resurse , za koje je veliko pitanje hoće li više ijedna vlada uspjeti oživjeti bez sposobnih ekonomista. Staljinist po prirodi, koji se ne libi hapsiti ili odricati nekadašnjih najvećih prijatelja poput Radimira Čačića kojega se grčevito držao još 2012. godine, a neoliberalni kapitalist u praksi, veličanstveno je uspio do kraja podijeliti zemlju, praveći se da ne razumije braniteljske zahtjeve, iako mu je više nego jasno rečeno da će mirovine boraca Domovinskog rata od 1. 1. 2015 ići u dva dijela, da najteži invalidi gube njegovatelje, i da im je dosta izjednačavanja srpske i hrvatske krivnje, kao i dvojezičnih natpisa u genocidom uništenom Vukovaru. Ono što nije moguće u Srebrenici i na Kosovu, moguće je, naravno, u Vukovaru pod vladom Z.M.-a.
Ni sam Copperfield više mu nije ravan u spin trikovima preko partijskih novina i televizije. Jest, uhapsio je je zagrebačku kriminalnu hobotnicu, ali samo zato da prikrije mnogo veću , državnu, od saborskog zastupnika Slavka Linića optuženog za naftne malverzacije s kojim je i započela drama INE prije Sanadera, Čačića koji je također pod optužbom za krađu milijun kuna, Zmajlovića i Varge koji se prostački razbacuju novcem , Hajdaša Dončića i Andree Zlatar kod kojih je Državna revizija našla teška kršenja zakona u ministarstvima, pa na dalje. Hrvatska je danas zemlja čije deložacije i ovrhe zaustavlja tek mala strančica mladih ljudi „Živi zid“, zemlja s više od 300. 000 nezaposlenih i 300. 000 blokiranih, s ugašenim većim dijelom industrije, propalom poljoprivredom, 20. 000 izbjeglica i 200. 000 alkoholičara, zamlja u kojoj je porast samoubojstava zbog bankarskog sustava u porastu, a sve skupa rezultat je veličanstvenih dosega Milanovićeve vlade u kojoj ni jedno ministarstvo ne radi svoj posao, već se problemima građana bave Udruga Franak, Udruga blokirani i politička stranka Živi zid.
Dok 60 000 djece gladuje, Milanović nije uspio donijeti ni jednu mjeru kojom bi zaštitio građane ili pokrenuo industriju. Samo da je promjenio Ovršni zakon i Zakon o radu, mogao je spasiti tisuće obitelji od potpune financijske propasti. Ali to njega ne zanima, jer je riječ o čovjeku prvenstveno usmjerenom na očuvanje vlastite pozicije i moći, pa je gotovo neugodno gledati kako mu pljuvačka prska po ustima od sreće, dok proročki najvešćuje još pet godina vladavine, a njegova supruga daje nespretne izjave o tankom rezanju crnoga kruha.
No, stvarnost ga opovrgava iz sata u sat. Hrvatska nije samo sprdnja Europske unije i laki plijen SAD, već i zemlja, kako izvješćuje Europska komisija, u kojoj će javni dug od 81,7 posto BDPa, dogodine narasti na 84,9, a 2016. na čak 89 posto BDP-a . Sve zahvaljujući premijeru kojemu je dobacivanje Karamarku u Saboru glupavih izjava, važnije od vlastite najave „da će se njegovoj generaciji i svim mlađima od njega u budućnosti raspasti mirovinski sustav i međugeneracijska solidarnost“, a kojom se zanimljivo, nitko od medija ne bavi, iako je riječ o do sada najopasnijoj Milanovićevoj izjavi uopće, koja, praktički znači potpunu propast države. Pa, ipak imamo posla s Copperfieldom. Zar ne? /Marina Tenžera/