KOMENTAR: (Pis)karanje po mostu

Piskarala ljute Barrosa. Odmah mu pošaljimo jedno pismo, pa nek se ljuti. Neka se naljuti barem 1 posto onoga što mi Dubrovčani pop..dimo kad idemo npr. do Splita, a moramo preći nekoliko granica.
Vidjet ćete, dragi ministre, koliko u Dubrovniku ima piskarala. Za pop..dit. Razletjet će se poštari na sve strane do te mjere da će prometovati posebna avionska poštanska linija Dubrovnik – Bruxelles. Ako treba, upregnut ćemo i srpske golubove s Gradca, mada ne guguću naški, doletjet će nekako do Bruxellesa. Možda je u maniri ove najnovije Milanovićeve afere s izbacivanjem iz stranke nekoga tko ima stav, sličnu situaciju Hajdaš Dončić očekivao i od oporbenih političara, ali dragi ministre, netje da može.

Naime, župan Dobroslavić nije srećom član vladajuće koalicije, ali je čovjek sa stavom, a takve u Gradu volimo...

S druge strane, kada gradonačelnik u interviewu hladno ispali kako Stradun treba proširiti na način da u Lazaretima otvori kafić, jasno aludirajući da gosti zbog kafića i dolaze u Grad, (i argumentirajući to riječima - ako može Art radionica Lazareti imat kafić,  onda mogu i ja) onda možda taj most i ne zaslužujemo, ali to je neka druga priča..

Na internetu se ovih dana mogu pročitati i po kuloarima čuti raznorazni komentari na štrajk medicinskog osoblja te se da primjetiti kako su prilično oprečni. Od potpune podrške i razumijevanja do zgražanja tipa 'gdje im je sad Hipokrat', 'koliko je ljudi na burzi, a oni tu nešto izvode' ili 'namirili su se dovoljno iz plavih kuverti'. I tako dalje. Ljudi misle svašta. I to je OK. Ionako je mišljenje k'o prkno, svak' ga ima, rekao bi Izet Fazlinović. Što god na tu temu mislili, podržavali ih ili ne, činjenica je da su medicinski djelatnici, kao osobe koje puste godine ulažu u vlastito obrazovanje, stažiranje, i koje su podredile život pomaganju drugima, sramotno malo plaćene.
O prekovremenim satima i satima pripravnosti uopće ne bi trebalo raspravljati, bez obzira što nam je tužna hrvatska zbilja i praksa nametnula mišljenje kako je u redu i normalno da se isti ne isplaćuju. Hrvatska zbilja nam je također nametnula da se sve uštede u firmama rade nauštrb djelatnika. Kad se treba stegnuti remen, prvo se 'režu' plaće.
Ta ista hrvatska zbilja omogućila je da poslodavci koji redovito isplaćuju plaće svojim zaposlenicima podižu sebi spomenik, za nešto što bi trebalo biti sasvim normalno, kao što je tako u uređenim zemljama. Ali, daleko smo mi od njih...    

DAJANA BRZICA