PIŠE: Marina Tenžera
Junaci Domovinskog rata nisu uvršteni u udžbenike, kao što smo nekoć učili o partizanskim borcima od Rade Končara, sestara Baković do Boška Buhe, dok je sam rat u kojemu je Hrvatska izvojevala tešku pobjedu još uvijek interpretira izjednačavanjem hrvatske i srpske krivnje. Doista, kakva je to zemlja u kojoj se ne poštuju mrtvi? Pucanj kojim si je život skratio Zvonko Bušić simbolično pokazuje osjećaje mnogih koji su sanjali samostalnu i bogatu Hrvatsku, a dočekali poniženu i ropsku europsku koloniju prepuštenu stihiji privatizacije i stranim korporacijama.
Vlada je ove godine opet odbila pokroviteljstvo na Bleiburgom, što dovoljno govori o karakateru 'lijeve vlasti', koja do dana današnjega nije priznala komunističke zločine, Goli otok, brojna uhićenja hrvatske inteligencije 1971. i maltretiranja ljudi. Pa zar svaki ubijeni civil nije žrtva? Ni slavna pariška 'Crna knjiga komunizma – zločini, zločini, teror, represija' Stephena Courtoisa iz 1997. 'Le livre noir du communisme', u kojoj je autor, inače bivši komunist, točno navedenim brojem žrtava komunizma diljem svijeta što iznosi oko stotinu milijuna ljudi ubijenih od Staljinovih logora do Kine, nije navela hrvatske ljevičare da priznaju poslijeratne zločine hrvatskih komunista.
Tuđman lustraciju nije mogao provesti zbog rata, kasnija HDZ-ovska vlada je nije provela iz nepoznatih razloga, a posljedice su očite. Hrvatska je među rijetkim zemljama u svijetu koja nije priznala komunističke užase. Onaj hrvatski barjak koji je gorio u Beogradu dok su tenkovi kretali na Vukovar, nastavio je gorjeti do danas, ali sada u Hrvatskoj. Štoviše, takozvana hrvatska socijaldemokracija je nakon pogubne Sanaderove vladavine, dobila širok prostor za konačno uništenje zemlje.
Gdje je tu socijaldemokracija?
S potpuno pogrešnim nazivom stranke, socijaldemokrati od 2012. guraju zemlju u ponor. Kakva je to socijalna partija koja donosi najgori Zakon o radu do sada, u kojoj je radnik gotovo potpuno nezaštićen, po kojemu se otpuštaju trudnice, ljudi s malom djecom, podstanari, u kojoj se masovno gladuje, a obitelji moraju odlučivati koji će račun i kako platiti? Što su kukurikavci radili tri godine, ako su toliko pošteniji i pravedniji, a naročito sposobniji od svojih prethodnika?
Do kuda nas je dovela Kukuriku koalicija govori već sam podatak o hitnoj mjeri izglasavanja oprosta duga, ali samo onima koji su pod ovrhom duže od godinu dana. Kako su ti ljudi preživljavali, hranili se i otplaćivali kredite Zorana Milanovića i njegovu stranku velike obmane, naravno, ne zanima. Vlada naravno najavljuje rasprodaju preostalih državnih projekata i davanje u najam kapitalnih investicija poput autocesta.
U tom smislu nimalo se ne razlikuju od onih HDZ - ovskih vlada koje su izručile hrvatske generale Haagu i rasprodale nacionalna bogatstva. Kukuriku koalicija u trećoj godini svog mandata više nema moralno pravo govoriti ni o jednoj stranci. Ukratko, zaogrnuti u lažni plašt poštenih ljevičara, sa sluganskim mentalitetom prema Europskoj uniji, toj jedva držećoj i umjetnoj tvorbi koja puca na sve strane poput Titanica, kukurikavci su zabili posljednje čavle u hrvatski lijes svojim razarajućim metodama čistog neoliberalizma, privatizacije i rasprodaje kakvima bi se iskeno divio i jedan Gordon Gekko. Ali eto, uspjeli su bar ishoditi slobode za gay parove. Nisu ih doduše pitali imaju li posla, jer ih to ne zanima.
Činjenica da su uništili do kraja industriju i poljoprivredu, da je čak i preostali tisak izvjestio kako 'mnoga školska djeca gladuju' nije uopće bitna. Bitno je da Milanović Kukuriku koaliciju proglašava najboljom u povijesti nepostojeće socijaldemokracije!
Stoga je borbeni zrakoplov MIG 21 Hrvatskog ratnog zrakoplovstva što se 5. kolovoza na Dan pobjede Domovinske zahvalnosti srušio s povratka sa svečanosti u Kninu na području Donje Lomnice – postao simbolom stanja jedne male nacije i kulture tragične povjesne sudbine. /Marina Tenžera/Portaloko/