I dok su mediji puni vladinih poruka o stezanju pojasa, mali ljudi više pojasa i nemaju, gaće deboto nose na štapu. Oguljeni do gole kože. Nekome se ipak može pomoć, bilo kroz ugovore s Gradom, bilo kroz predstečajnu nagodbu, jer svi smo jednaki, samo su neki jednakiji. Bilo bi simpatično, da nije odvratno. Nepotizam u cijelom svom sjaju uvukao se u sve pore društva, pa i ako smo i navikli, previše je. Linić kao belzebub širi strah po cijeloj državi, zatvaraju se objekti po cijelom gradu zbog 'lemozine' viška u blagajni, a 4,5 milijuna kuna država oprašta pojedincu. Dug se, naime, istopio skupa s užarenim dubrovačkim mikroasfaltom. Blaženi pojedinac. Zar ne bismo svi voljeli biti u takvoj milosti države? Bismo li i mi onda mirne duše balali linđo i vozili karting s kesom od uha do uha? Palo bi puno više rekorda od onog na Stradunu. (Inače, palac gore za linđovce i spektakl kojeg su priredili).
I Vlada RH je odlučila malo uštedjeti pa je premijer Zoran Milanović otputovao u Sarajevo automobilom, da bi po njega došao zrakoplov, s kojim je malo svratio do Krka, pa se automobilom vratio natrag u Zagreb. I tu rutu prezentirala poreznim obveznicima kao sjajan oblik štednje. Kao da su građani glupi, pa ne znaju što je najbolji način uštede na službenim putovanjima premijera. Jednostavno, ostavite Milanovića na Krku, nemojte ga ni vraćati u Zagreb! Jer, kako je krenulo, mogao bi se s Krka u Zagreb vratiti preko New Yorka. Voljeli bismo vidjeti kako bi financijski mađioničari iz Vlade i to izvukli iz šešira kao uštedu.
Za ministra financija Slavka Linića Dubrovčani i Konavljani su prebogati ljudi. Kojima državni poticaji nisu potrebni. Ni u kojem obliku. Pa ni u kamatama dobivenih od stambenih štednji. Jer, ne grade se i ne kupuju stanovi. Kamo sreće da se stan u Dubrovniku, po znamo već kolikoj cijeni kvadrata, može kupiti potpomognut novcem uplaćivanom u stambene štedionice. Tko onda ne bi štedio novac isključivo za tu svrhu?
Nije otkriće tople vode da Dubrovnik (u cjelini) doista dobro zarađuje, prvenstveno od turizma, i stanje je puno bolje nego u drugim dijelovima Hrvatske, poput npr. Slavonije. Pa i da, uspoređujući sa siromašnim dijelovima Hrvatske, područja od posebne državne skrbi, ruku na srce, na dubrovačkom teritoriju i nisu nužna. Na ovaj najnoviji Linićev rez možda bismo gledali s odobravanjem, možda čak i jasno i glasno podržali, kad bi taj novac koji bi se 'oduzeo' Dubrovniku, bio preusmjeren onima kojima je pomoć zaista potrebna, a ne da bi se na noge dizalo pojedine posrnule građevinare.
DAJANA BRZICA