Istraživanja su na nekim lokalitetima počela, a za neka od tih mjesta doznali smo 1991.god.. Riječ je o stravičnim zločinima i oni moraju izići na vidjelo. O tome se šutjelo čak 70 godina, no, ratni zločini ne zastarijevaju, a mnogi su svjedoci odlučili i javno progovoriti.
O tim stravičnim pokoljima odlučio je progovoriti jedan od rijetkih živih svjedoka Vinko Juriša (82), iz Višnjice, u Hrvatskom Zagorju. U kraju oko Višnjice i podno Ravne Gore više je takvih jama za koje se do danas nije znalo, pa na tim lokalitetima dosad nisu obavljena nikakva istraživanja. Razgovor sa starcem Vinkom počeli smo u njegovoj skromnoj seoskoj kućici, a potom nas je odveo do pojedinih stratišta.
– Tu, blizu moje kućice, u šumi, također je jedno stratište, na kojemu je na stravičan način skončalo više od stotinu, uglavnom mladih ljudi – priča starac Vinko, i nastavlja:
– Najviše tih nesretnih mladića bilo je iz Vidovca, Podruta, Črešnjeva i iz još nekih mjesta varaždinske regije. Rat je već bio završio kada su ih doveli tu, do ove šume, podno same Ravne Gore. Sve prilaze od glavne ceste i Višnjice dobro su blokirali, kako ne bi bilo »vjedoka, ali nisu računali da bi sa druge strane, gotovo neprohodne šumovite, mogao netko naići. Upravo na toj drugoj strani, u šumovitom gustišu, bila je lugarnica u kojoj sam živio. Bio sam lugar kod grofa Bombellesa. Leđnoga jutra čuo sarn krikove i zapomaganje, pa sam se prikrao mjestu odakle su dopirali. Prišao sam sasvim blizu tom stratištu, na možda kojih stotinu metara, kako bih vidio što se zbiva. Pritajio sam se u grmlju iza poveće bukve i promatrao stravičan prizor.
Mladići koji su dovedeni na pogubljenje bili su izmučeni, izudarani, neki su od iznemoglosti padali na koljena. Pripadnici Ozne držali su ih opkoljene, a u njih su uperili puščane cijevi. Nisu pucali. Navjerojatnije da ne privuku pozornost mještana. Ali, čini mi se da se nisu baš odmah mogli dogovoriti tko će prvi početi s ubijanjem. Malo su se bili počeli i međusobno prepirati. Sjećam se, medu njima je bila i jedna žena – partizanka. Njoj je, izgleda, najprije prekipjelo, pa je sama u ruke uzela poveći metalni bat, a potom oštrim glasom naredila svojim uniformiranim kolegama da joj privode jednu po jednu žrtvu. Nesretni mladići bili su vezani žicom, a stražari su ih jednog po jednog vodili do te žene, koja ih je ubijala udarcima batom u glavu.
Svaka je žrtva morala kleknuti ispred nje, a ona je pomahnitalo mahala onim metalnim batom, udarajući ih u glavu. Dvojica su pokušali pobjeći, ali je za njima pucano i ubijeni su malo dalje od jame. Više nisam mogao to gledati, pa sam skrivečki napustio to strašno mjesto. Uostalom, bojao sam se da i mene netko ne opazi, jer bi me zadesila ista sudbina.
]e li se itko uspio spasiti?
— Nitko. Kasnije sam čuo da im je jedan mladić pobjegao, ali toliko su se bojali da ne bude svjedoka tom pokolju, da su i njega uhvatili u obližnjem Meljanu i tamo ga ubili.
Je li to jedina takva jama u ovom kraju?
– Tu podno Ravne Gore ima više takvih stratišta. Na stotine je ljudi ovdje skončalo. Ubijali su nedužne ljude i na samoj Ravnoj Gori, u podrumu Planinarskog doma i okolo. Na pilani trakošćan-skog jezera (koje danas više nema), ručnom su pilom prepilili dvije osobe. Sjećam se i prezimena tih nesretnika, Fogec i Lončarek.
Starac Vinko Juriša odveo nas je iz svoje kućice i do mjesta s kojega je, nakon drugog svjetskog rata promatrao već opisani pokolj. Mještani Višnjice na tom su mjestu nedavno podigli poveći križ i spomen-ploču. Pokazuje nam mjesto gdje se skrivao, zatim mjesto pokolja i mjesto gdje su sve te žrtve pokopane.
Što je bilo s leševima, je li ih itko pokopao?
– Odmah nakon pokolja nitko. Bili su tu nekoliko dana. Oni koji su ih poubijali otišli su i ostavili leševe. Tu i tamo su samo malo granja bacili preko jame. Rodbina poubijanih doznala je nekako za to stratište, pa su počeli dolaziti u zaprežnim kolima, kako bi pronašli svoje i prebacili ih do mjesnih groblja, i moja teta došla je tu potražiti svoga sina Dragutina. Do mene su svratili neki ljudi iz Vidovca, da ih odvedem do tog mjesta, jer ga nisu mogli pronaći. Odveo sam ih, iako je to tada bilo vrlo riskantno. Nikada niste mogli znati tko će vas otkucati. Sjećam se, ti su jadni ljudi među izma-sakriranim leševima, koji su se raspadali i zaudarali, nekako prepoznali svoja dva sina. Ostatke njihovih tijela skrili su ispod slame na zaprežnim kolima i odvezli prema svom selu Vidovcu.
No, kako se pročulo da ljudi sve više dolaze ovamo tražiti svoje, jednoga su dana u selo došli pripadnici Ozne i naredili pojedinim mještanima da preostale leševe zatrpaju u tu tamo tzv. »vapelnicu».
Po čemu znate da je pokolja bilo i na Ravnoj Gori?
– Tamo je jedna partizanka iz Varaždina izricala smrtne presude. A kako su moje kćeri Vera i Božica njoj morale nositi mlijeko na
Ravnu Goru, rečeno im je da ne ulaze u podrum planinarskog doma. Ali, djeca kao djeca, radoznala i nestašna, ušla su jednoga dana i u taj podrum. Tu u jednoj većoj drvenoj škrinji našle su podosta zakrvavljene odjeće, te o tome pričale. Budući da sam i sam bio u domobranima, bojao sam se da se i nama nešto ne dogodi. Upozoravao sam ih da o tome ne pričaju, ali to se pročulo. Morao sam se i sam skrivati, jer su poručivali da treba ubiti mene i Miška Držaića iz Kameničkog Podgorja, jer da mi širimo glasine o tim njihovimpokoljima.
Meni je jedan poznati partizan Mirko Ivić-Šiljo sugerirao da se maknem od kuće. Najvjerojatnije je doznao što mi spremaju, pa me čovjek, ne znam. zbog čega, odlučio spasiti. Poslije su me ipak otjerali u zatvor u Lepoglavu.
Desetak dana sam bio bez hrane i piće. Mučili su me, a onda su uslijedila zastrašivanja: 'Ako nešto znaš, jezik za zube, ili će te noć progutati!'
Starac Vinko Juriša dugo se bojao i držao 'jezik za zubima'. Sada je odlučio o svemu progovoriti. Stojimo s njim na još jednom stratištu. Vidljiva su okolo ulegnuća, a Vinko tvrdi da su sve to jame u kojima su ostaci nedužnih ljudi.
Netko je ovdje ispleo klupicu od pruća, postavljen je i poveći križ, a ispod i spomen-ploča, na kojoj su ispisani stihovi pokojnog svećenika i pjesnika iz toga kraja Izidora Poljaka: 'A ti mili rode stazom pođi starom i ne skrvni praha krvlju poštrapana mučenika svetih divnih pređa tvojih. 30. svibnja 1991. – Nevinim žrtvama poslijeratnog terora, mještani Višnjice!'
Našeg vodiča, starca Vinka Jurišu, noge već slabo služe. Sjeo je na ispletenu klupicu do križa u višnjičkoj šumi strave, predahnuo te dodao: 'Niš mi nije teško. Nek’ se zna istina!'