‘Devetnaesti listopada 1944. osvanuo je u Dubrovniku jedan od najkobnijih dana u tisućljetnoj povijesti ovog vrlo važnog hrvatskog kulturnog središta.
Tog dana su se hrvatska vojska i vlast povukle iz Grada u pravcu sjevera.
Od travnja 1941. do listopada 1944. Dubrovnik je bio sastavni dio obnovljene Države Hrvatske koju su njegovi građani smatrali ostvarenjem narodne slobode, zanijekane hrvatskom narodu kad je bio prisilno uključen u jugoslavensku umjetnu tvorevinu.
Stoga je Dubrovnik s nepovjerenjem i velikim negodovanjem prisustvovao ponovnom uključenju u jugoslavensku državu pod komunističkim vodstvom, a njegovi građani ukorijenjenih katoličkih tradicija, sa strahom su gledali dolazak partizanske vojske i vlasti.
Tada sam bio zaređen za svećenika u povijesnom franjevačkom samostanu Male Braće koji je kroz stoljeća bio žarište vjerskog i kulturnog života.
Nitko nije znao što se sprema
Već prvoga dana partizani, koji su stigli iz Crne Gore, uhitili su brojne ugledne građane , a među njima i nekoliko franjevaca, poznatih i poštovanih zbog njihovog požrtvovnog rada.
Čitav je grad sa zebnjom i strahom očekivao razplet njihove sudbine, no i najuporniji protivnici komunista nisu predviđali ono što su pročitali na zidnim oglasima 25. listopada.
Javljalo se je da je 35 istaknutih ličnosti, kojih popis je bio dat, bilo suđeno i srijeljano zbog navodne suradnje s okupatorom.
Bila je javna tajna da suđenja uopće nije bilo i da su bili uhićeni prema unaprijed sastavljenim listama sa svrhom da budu eliminirane sve vodeće ličnosti i to iz svih društvenih slojeva; intelektualci, privrednici, sindikalisti, crkveni ljudi, vođe mladenačkih organizacija itd.
Spasili su se jedino oni koji nisu povjerovali komunističkoj propagandi da se oni koji nisu počinili zločine nemaju ničega bojati.
Srećom, mnogi su se povukli s hrvatskom vojskom.
Kako su među prvim žrtvama komunističkog pokolja bila 3 franjevca ubrzo smo saznali sve pojedinosti iz ustiju jednog Hrvata mobiliziranog od partizana koji je prisustvovao kod strijeljanja.
Ispričao nam je da su ubijeni na otočiću Daksa, na ulazu u luku Gruž.
Svukli su ih i morali su izkopati vlastite grobove.
Otac Marijan Blažić, glasoviti propovjednik, jedna od žrtava, izgovorio je nekoliko riječi utjehe i podijelio im odrješenje prije nego su ih pokosile strojnice.
U času strijeljanja svi su zapjevali crkvenu himnu Tebe Boga Hvalimo.
Dobro se sjećam mnogih čija imena navodim: dr. Niko Koprivica, načelnik Dubrovnika, odvjetnik i prvak Hrvatske Seljačke Stranke; dr. Baldo Poković, odvjetnik; Željko Milić, kapetan duge plovidbe; profesor Makso Milošević, ravnatelj mjesne gimnazije; Ivo Peko, ravnatelj radio postaje Dubrovnik, te novinar Ivo Berković, svi istaknuti kulturni radnici.
Likvidacija Padre Perice
Kako sam već naveo, strijeljani su također slijedeći svećenici: vlč. Marijan Blažić, poznati propovjednik i profesor prirodnih znanosti, protivnik fašizma i nacizma, među ostalim pisac znamenitog djela “Evolucija i Postanak Čovjeka”;
franjevac Toma Tomašević, istaknuta ličnost zbog svog socijalnog i kulturnog rada, član odbora različitih društava, profesor vjeronauka i ravnatelj franjevačke gimnazije, te mladi franjevac Gerard Barbir, poznati duhovni ravnatelj organizacija katoličke mladeži.
Osobito bolan dojam prouzročilo je umorstvo isusovca Petra Perice, organizatora katoličke mladeži, vrlo poznatog po njegovom asketskom životu.
(Hrvatski vjerski i nacionalni mučenik, otac Petar Perica je autor dviju hrvatskom puku vrlo dobo poznatih crkvenih pjesama : “DO NEBESA NEK SE ORI” I “ZDRAVO DJEVO” u kojoj druga strofa počinje s - Rajska djevo kraljice Hrvata. Zato je on morao umrijeti. nap. a.)
Isto tako ubili su popularnog župnika Juru Krečka, propovjednika, pisca povijesnih djela i istaknutog radnika na kulturnom polju.
Onda vlč. Matu Milića; umirovljenog župnika Matu Dobuda koji je bio žrtva osvete radi toga što je govorio protiv ubojica prijestolonasljednika F. Ferdinanda u Sarajevu 1914. g., Gavrila Principa i drugih.
Ubijen je i autor knjige “ Socijalna Filozofija Komunizma”, mladi dominikanac dr. Barac, koji je diplomirao na sveučilištu u Freiburgu.
Nijedan od ubijenih svećenika nije vršio nikakve službene dužnosti niti je sudjelovao u bilo kakvim političkim organizacijama.
Smaknuli su ih radi njihovog moralnog upliva na vjernike.
No, komunisti se nisu ograničili samo na ubijanje istaknutih svećenika i intelektualaca.
Strijeljali su također i sindikalista Blaškovića, tipografa Petra Barbira, obrtnike Baldu Crnjaka i Franju Vojvodića, predsjednika mješovitog hrvatskog zbora “Gundulić”, pa članove hrvatskih omladinskih organizacija: Ivana Kubeša, Tomislava Baću, Josipa Tutu i Slavka Barbira.
Bilo je opće mišljenje da su sve ove časne i neokaljane osobe bile poubijane jer su ih komunisti smatrali opasnim protivnicima.
Njihova nasilna smrt izazvala je bolan dojam čak i među članovima “Odbora za narodno oslobođenje” imenovanog po komunistima.
Njegov predsjednik, liječnik dr. Ivo Nikšić, prihvatio je to mjesto vjerujući da će time moći zaštititi svoje sugrađane od komunističkih zloupotreba i izgreda.
U ime odbora oštro je prosvjedovao protiv ovoga strašnog pokolja, na što su komunisti odmah razpustili “odbor” navodeći da je nepodoban i nesposoban.
Kasnije, da bi ublažili ovaj dojam ubacili su vijest da nije bilo takvih strijeljanja nego da su te javne obavijesti bile razširene kako bi se zastrašilo “reakcionere”.
Istovremeno su organizirajući razne masovne “mitinge”, predavanja, svečanosti, plesove i razuzdane zabave nastojali skrenuti pozornost publike i privući mladež.
Međutim, negodovanje i ozlojeđenost izazvani komunističkim zločinima dosegli su takav stupanj da čak ni oni koji prije nisu bili borbeni sada su pokušavali organizirati otpor.
Više grupa je bilo otkriveno i osuđeno na teške kazne. Mnogi su pobjegli u inozemstvo riskirajući život pri opasnom prijelazu Jadrana do Italije u malim čamcima i brodicama.
Ovaj pokolj bio je početak tolikih drugih, uvijek po istom kriteriju - na svim socijalnim razinama ostaviti narod bez istaknutih ličnosti.
Konavoski križari
Ti su događaji također imali veliki odjek izvan grada.
Kako su komunisti zauzimali druge hrvatske krajeve i gradove poznate ličnosti su znale što ih čeka pa su se na vrieme udaljile.
Na koncu konaca mnogi se nisu spasili jer su pali kao žrtve u kolektivnim pokoljima izvršenim po komunistima kad je svršio rat i cijela Hrvatska bila porobljena.
Veliki je odjek imao početak hrvatskog oružanog otpora kao neka vrst protukomunističke gerile. Ovaj odpor izbio je u okolici Dubrovnika, točno u Konavlima, prelijepom kraju plemenite i miroljubive čeljadi između Dubrovnika i Boke Kotorske.
Taj kraj nastavaju seljaci poznati po svom rodoljublju i čestitosti. Kako nisu mogli podnositi stranu tiraniju spontano su odbjegli u planine.
Mogu svjedočiti s izravnim poznavanjem činjenica da je ovo bio početak “križara” koji je kasnije zauzeo šire razmjere zbog svoje razgraničenosti i protukomunističke djelatnosti. To znam jer sam i osobno sudjelovao u izradbi njegovog programa, a poslije sam neko vrieme proveo s križarima u planinama južne Hrvatske.
Naime, organizatori prvih ustaničkih grupa pod vodstvom uglednog seljaka Petra Bakića iz Ćilipa poslali su izaslanike svojim prijateljima intelektualcima u Dubrovniku tražeći njihov savjet u izradbi platforme pokreta.
U prvom redu zanimalo ih je koje ime i koji program mu dati, da li bi morali održavati vezu s Angloamerikancima i kakav stav zauzeti spram srbske nacionalističke rezistencije, četnika.
Predložili su im da se nazovu Križari, borci za vjerske ideale.
To je ime već donekle bilo popularno jer se tako zvala jedna katolička omladinska organizacija, ali nije se radilo o izravnom ili neizravnom nastavku iste tako da su sve obtužbe komunista bile posvema izhitrene.
Posebno je ovdje potrebno spomenuti da su 1946. komunistički agenti u Trstu ubili prijeratnog predsjednika organizacije “Križari”, iztaknutog hrvatskog intelektualca odvjetnika dra. Ivu Protulipca.
Politički cilj križara bio je zametnuti obrambenu borbu za Državu Hrvatsku zasnovanu na demokratskim principima.
Kako sam bio aktivan u organizacijama katoličke mladeži osjećao sam se ugroženim, kao i mnogi moji prijatelji.
Mnogi su već oboljeli od kompleksa “zvonce” koji je dobio naziv po čestim noćnim posjetama Ozne.
Uoči Božića 1944. bio sam prisiljen udaljiti se iz Dubrovnika.
Proveo sam neko vrieme u hercegovačkim planinama gdje sam mogao ustanoviti da su križari i njihov program bili dosta rašireni u redovima hrvatskog otpora.
Zatim sam uspio stići do Zagreba i odatle u svibnju 1945. otići u slobodni svijet.
Bio sam među prvima koji su vam donijeli vjerodostojne vijesti o zločinima počinjenim od komunista u krajevima koje su, kako su oni to nazivali, oslobodili.
Podnio sam izviješće crkvenim vlastima. Čitava Hrvatska bila je potresena kad se saznalo za ubojstva svećenika Blažića i Perice.
Kako su slične vijesti pristizale iz sjeverne Hrvatske, pozornice ogorčenih borba, nije bilo nikakve sumnje da dokumenti da komunisti iskaljuju svoj posebni bijes nad istaknutim pojedincima optužujući ih zbog tobožnjeg kolaboracionizma, jer su se bojali njihovog utjecaja, posebno u krajevima gdje se očekivalo iskrcavanje angloameričkih snaga.
Ove su osobe bile neokaljane prošlošću i bile su jedino pristaše individualne i narodne slobode i demokratskog poredka.
Vidio sam i doživio mnogo sličnih događaja.
Svjedočit ću o gornjem pred bilo kojom organizacijom koja bi se pozabavila ovim strašnim zločinima’.
U Buenos Airesu 28. svibnja 1962.
Fra. LINO PEDIŠIĆ O.F.M.