Kriv je mozak, a ne srce: Zašto ostajemo s gubitnikom?

Sada je na to pitanje znanost dala odgovor. Sljedeći put kada vas prijateljica ili član obitelji po tko zna koji put upitaju zašto ste s tim gubitnikom proveli toliko dugo vremena, naprosto krivicu svalite na perceptivne procese u mozgu.
Naši su mozgovi, moglo bi se reći, originalni alati za samokorekciju. U svojoj knjizi Being Wrong - a meditation on human error of all kinds, Kathryn Schultz objašnjava kako nam stalno iz svijeta pristižu osjetilne poruke i kako ih mi podsvjesno malo mijenjamo. Ona ističe da nam te izmjene uglavnom koriste: primjerice ako uzmete u obzir slijepu točku, koja je dio oka u kojem optički živac prelazi preko retine i blokira primanje vizualnih informacija. Premda svi imamo tu slijepu točku, nitko od nas nema prazna polja dok gleda jer naši mozgovi automatski korigiraju taj problem.
Drugim riječima, naš mozak je jako dobar u tome da vidi ono što bismo trebali vidjeti - kao što je svijet bez našeg nosa u njemu, tekst bez tipfelera, i ... savršenog partnera.
Dok je vaša obitelj u vašem partneru vidjela jako zahtjevnog muškarca koji vas neprestano omalovažava, vi ste u njemu vidjeli dragog i zgodnog muškarca. Vaši prijatelji su ga smatrali osobom koja bi mogla upotrebljavati malo manje pive, a malo više tuširanja, vi ste ga prihvatili kao savršenog dečka.
To nije bila greška u procjeni. Za vaše dobro to je napravio vaš hiperkorektivni središnji sustav za procesuiranje.