A prave partizane kao antifašiste u Hrvatskoj je predvodio ili bio im na čelu, iako ondašnji komunist, Andrija Hebrang kojeg je Tito dao likvidirati u Beogradu jer se nije uklapao u boljševički antifašizam odnosno komunističku revoluciju kojoj je malen prostor samo Hrvatska, jer Jugoslavija je ipak nešto značajnije za velikog diktatora ili komunističkog monarha.
Lakše je izgovoriti: crveni fašisti nego boljševički ili komunistički antifašisti odnosno staljinistički. Naši današnji,takozvni, antifašisti, ali oni s crvenom zvijezdom na kapama su zapravo crveni fašisti. Oni se hvale i tvrde da nebi bilo ovakove današnje Hrvatske da nije pobjedio antifašizam, ovakove ili slobodne RH kako oni kažu. Da, evo i ja stajem na njihovu stranu i kažem: zaista nebi bilo ovakove Hrvat-ske, tj. umanjene brojem stanovništva već u mjesecu svibnju i lipnju 1945. za nekoliko stotina tisuća ubijenih Hrvata od Bleiburga do Đevđelije, poslije protjeranih proganjanih zatvaranih i sl. od crvenih fašista ili antifašista koji pripadaju našem SABH-e. A isti se hvale kako je Tito ponovo pripojio Istru, Rijeku, neke otoke i dio Dalmacije Jugoslaviji. Toj priči nasjedaju toliki naši intelektualci, kao „veliki“ novinari.
Više puta, u svojim člancima, gospodin Gojko Borić hvali Tita za pripojenje Istre Hrvatskoj u sastavu Jugoslavije,. A citiram što je napisao u broju 539 od 22. siječnja 2015. gdje predsjedničku izbornu pobjedu gospođe Kolinde Grabar Kitarović naziva“ pravim malim čudom“, a radi se o slijedećem: „Za Josipovića glasovali su uglavnom oni djelovi Hrvatske koji nisu osjetili užase Domovinskog rata, potom u golemoj većini domicilni Srbi i stanovnici Istre koji su još uvijek zahvalni Titu zašto je njihov poluotok uključio u Jugoslaviju“.
Kad je riječ o uključivanju onda se nameće i pitanje kakav je status Istre, otprije, bio da bi se „uključila“ u Jugoslaviju? Ne znam kako stoji sada u školskim udžbenicima, ali sijećam se da sam u kla-sičnoj gimnaziji šesdesetih godina učio iz povijesti( a sada sam i provjerio na internetu) kako je tako-zvanim Rapalskim ugovorom(Rapall gradić kraj Genove) 12. studenoga 1920. Između kraljevine SHS i kraljevine Italije došlo do podjele teritorija odnosno utvrđenje granica a:
Glavni pregovarači na strani Kraljevine SHS bili su premijer Milenko Vesnić, ministar vanjskih poslova Ante Trumbić i ministar financija Kosta Stojanović, a s talijanske strane Giovanni Giolitti, Carlo Sforza i Ivanoe Bonomi. Talijanski pregovarači jasno su dali do znanja da bi se talijanski prijedlog trebao prihvatiti, a u suprotnom je Italija bila spremna sama uspostaviti granice predviđene Londonskim ugovorom. Time je delegacija Kraljevine SHS bila prisiljena potpisati nepovoljan ugovor, kojim su Italiji pripojeni Trst, Gorica, Gradiška i dio Kranjske, Istra (osim dijela općine Kastav), grad Zadar, otoci Cres i Lošinj, Lastovo i Palagruža, te je stvorena Slobodna Država Rijeka. Rapalskim ugovorom talijanskoj nacionalnoj manjini u Kraljevini SHS bilo je omogućeno pravo optiranja za talijansko državljanstvo, uporaba talijanskog jezika i sloboda vjeroispovijesti, a hrvatskoj i slovenskoj nacionalnoj manjini u Italiji nisu dana nikakva zakonska jamstva koja bi omogućila njihovu nacionalnu opstojnost.
Zbog općega nezadovoljstva u Kraljevini SHS, ugovor nikada nije bio razmatran u Narodnoj skupštini, već je 26. lipnja 1921. ozakonjen bez parlamentarne rasprave te je, točno nakon godinu dana, bio potvrđen kraljevom odlukom. Ugovor je velikim dijelom bio rezultat velikosrpske politike usmjerene na nagodbu s Italijom u cilju slabljenja hrvatskog položaja u Kraljevini SHS. Rapalskim ugovorom nastojala su se riješiti mnogobrojna otvorena pitanja oko granica dviju država, koja su postavljena Londonskim ugovorom 1915., a nisu bila riješena za mirovne konferencije u Parizu 1919.–1920.
Pregovori u Rapallu održani su u nepovoljnom međunarodnom političkom okruženju za Kraljevinu SHS zbog sve veće sklonosti britanske, francuske i američke diplomacije da popusti talijanskim zahtjevima.(Wikipedija). Iz ovoga je vidljivo da nije dr. Ante Pavelić prodao Istru i navedeno Italiji, a još i danas mnogi, u dnevno političke svrhe, govore o Pavelićevoj prodaji, kao što, u iste svrhe, ne spominju raskid Rimskih ugovora Musolinija i Pavelića u kojem je Pavelić valjda mogao samo potvrditi odnosno potpisati postojeće stanje od Rapalla ili ratom pokušati oduzeti-vratiti, ali kako bez vojske i oružja. A ustupke je bilo, prisilom, učiniti za dijelove Dalmacije, Gorskog kotara i još neke djelove ondašnje Banovine Hrvatske da bi konstituirali novu državu, i naravno jaku vojsku u toj državi. Ta zar to nije iracionalno i apsurdno ratno okruženje da bi mogao bilo što uvjetovati protivničkoj strani? A raskid je učinjen proglašenjem pripojenja Istre i ostalog teritorija raskidom Rimskih kao i Rapalskog ugovora nakon kapitulacije Italije 8. rujna 1943. odnosno dan kasnije.
Istog mjeseca, točnije 13. rujna 1943. u Pazinu NOO Istre donosi proglas kao nositelj nove vlasti i objavljuje kao politički manifest s odlukom o priključenju matici zemlji i proglašenju ujedinjenja s ostalom našom hrvatskom braćom. U proglasu pod nazivom Istarski narode stoji da je Istraoslobođena snagom vlastita oružja i masovnog dragovoljnog pristupanja partizanskim postrojbama te voljom naroda. Proglas poručuje da je Istra hrvatska zemlja i da će hrvatska ostati te označava kraj fašističke i talijanske vlasti na prostoru Istre, smjenu sustava i početak legalnog djelovanja nove izvršne narodne vlasti. Nigdje ovdje Tita ni Jugoslavije gospodine Boriću?
Ali drugovi iz Jugoslavije dođeše kao hijene na plijen lava te pripojenje provukoše kroz ZAVNOH u Plaškom na svom drugom zasjedanju u listoapadu iste godine, a AVNOJ krajem studenoga te godine u Jajcu. No to bijaše sve mrtvo slovo na papiru do Mirovne konferencije u Parizu 1946. kad su se krojile nove granice Europe. Na toj konferenciji su bili istarski svećenici koji su imali odlučnu ulogu kod određivanja novih granica u pogledu Istre i drugih djelova o kojima je bila ovdje riječ. A među tim svećenicima monsinjor Božo Milanović najpoznatiju ulogu imao je kao jedan od predstavnika Istre na Mirovnoj konferenciji u Parizu1946. na kojoj se odlučivalo o sudbini Istre nakon rata. Podatke koje su prikupili mons. Božo Milanović, Zvonimir Brumnić i drugi hrvatski svećenici bili su jedan od glavnih argumenata zašto je Istra pripala Jugoslaviji u čijem se sastavu tada nalazila Hrvatska. Granice su dogovorene Pariškim mirovnim sporazumom1947. godine po etničkom načelu, pa je zbog toga načela Trst pripao Italiji, a IstraHrvatskoj. Glavni dokument po kome se u Parizu postupalo bila je Spomenica hrvatskog svećenstva u Istri Savezničkoj komisiji za razgraničenje Julijske krajine donesena u Pazinu12. veljače1946. godine. Spomenicu je donio “Zbor svećenika sv. Pavla za Istru“, a potpisali su je predsjednik Tomo Banko, tajnik Miro Bulešić, odbornici Božo Milanović, Leopold Jurca, Josip Pavlišić, Antun Cukarić i Srećko Štifanić, kao i 48 članova odbora. Svećenici su u spomenici prikazali sve strahote koje su od Talijana podnosili Hrvati naročito svećenici od 1918. do 1943. godine, ali je Istra i pored toga ostala nastanjena u velikoj većini Hrvatima, pa zbog toga treba zauvijek pripasti jedino Hrvatskoj. Zbog svih zasluga na mirovnoj konferenciji u Parizu kao i za ostatak Milanovićeva djelovanja, u Kringi je u njegovu čast postavljena spomen ploča na zgradi u kojoj je živio i radio. A 1962. je dobio počasni doktorat zagrebačkog sveučilišta.(Wikipedija).
A, usput, napominjem kako je drug Tito prepustio veliki dio Srijema(Banata i Bačke) i Boku Kotorsku, djelove Hrvatske, da bi udovoljio drugovima komunistima u Srbiji i Crnoj Gori, tj. da mu ne ugroze apsolutnu vlast komunističkog vođe i vladara-diktatora u novoj FNRJ, a da nam nije poznato kako je to učinjeno nekakvim ugovorom poput onoga Rapallskog ili možda srpskocrnogorskog ? Ovo prepustiti znači odcijepiti i uključiti od nekoga ka nekome. Za očekivati je od, makar nekih, stanovnika Istre da se oglase, pogotovo mislim na sadašnje svećenstvo, da se oglase kako se slažu s pisanjem gospodina Gojka Borića ili se ograđuju od toga, ili pak i drugih izjava, navoda i tvrdnji kako je gore navedeno, tj. nekih naših „vrhunskih“ intelektualaca ili visoko pozicioniranih društvenih djelatnika.
Nikola Bašić/hrsvijet.net