Sličnih primjera mogao bih nabrojiti mnogo. No, ostavimo zarobljenike i kolone smrti. U tim groznim danima nisu samo hrvatski vojnici ginuli. Morali su umrijeti svi oni, koji su pošteno hrvatski mislili i koji su se kroz četiri godine rata zalagali za hrvatsku samostalnost. Tko su bili njihove ubojice? Što je s «narodnim sudovima», s njihovim sucima, tužiteljima i porotom? Što je sa zloglasnim oznašima? Bilo je, dakako, tu Srba, ali u tom krvavom kolu ništa manje nisu bili zastupljeni Hrvati. U Dubrovniku je tužitelj bio crnogorsko-talijanski bastard Aco Apolonio, presude su se donosile u zgradi Komiteta (preko puta današnje radio-stanice), a donosili su ih sekretari Partije, uglavnom Hrvati, dok ih je na «sudu» čitao Hrvat Carević! Uzalud bi bilo to poricati, jer njihova imena stoje «ovjekovječena» u spisima i arhivima. A niti bi to bilo od koristi. Naša mladost mora upoznati svu pogubnost komunizma, nekog izmišljenog internacionalizma, preko noći pretočenog u tzv. socijal-demokraciju. Ona mora upoznati svu strahotu zabluda, kako se iste ne bi više nikada ponovile, pa neka tome pridonese i ovo moje svjedočenje!
U Bjelovaru smo zatekli zarobljenike, koji su stigli nekoliko dana prije nas i već uspostavili vezu s vanjskim svijetom. I ovdje nas zagledaju, popisuju i broje te ponekog odvode, no režim je nekako blaži. Smije se primati hrana. Smije se stajati u blizini žice i razgovarati sa ženama, koje dolaze tražiti svoje. Tu je došla do izražaja naša hrvatska solidarnost, koja nas je tako ispunjavala ponosom. Dovoljno je bilo nekoj djevojci s onu stranu žice samo reći svoje ime i sutradan bi zvao stražar, da je došla «sestra». Izletjeli bi vani, odtrčali na glavna vrata i od «sestre» primili paket. U tom trenutku smo zaboravljali na patnje. Ne radi hrane, koja nam je i te kako dobro došla, već radi tih naših majka i žena Hrvatica. Nisu nas poznavale, ništa nisu o nama znale, već samo, da smo branili Hrvatsku, i to je za njih bilo dovoljno, da od svoje sirotinje odvoje kako bi nam pomogle. Hvala im i ovom prilikom! Mogli su nas tući, mogli su nas ubijati, mogli su nas zatvarati, ali dok imamo takve žene, mi kao narod ne možemo propasti!
Pa tako, usprkos dizinteriji, ušima i odvođenju, u tom logoru smo kroz desetak dana nekako odahnuli. Ali kao da je «odmora» bilo previše i križni put se je morao nastaviti. Sada je slijedila Virovitica, Našice i Osijek. Taj dio puta je bio nekako mirniji. Češće smo se odmarali, a i seljaci su nam smjeli davati hranu i vodu. Usput su nas ti naši ljudi upozoravali, da se čuvamo u prolazu kroz srpska sela, gdje navodno truju zarobljenike. Nas nisu otrovali, jer od njih nismo uzimali hranu, ali su nas dobro izudarali motkama. Na taj način, su valjda, izrazli zahvalnost za hrvatsko gostoprimstvo kada su bježali pred Turcima! Konačno smo se uhvatili nekog malog uskog vlaka, koji je služio za eksloataciju šuma i s njim nastavili do Osijeka. I tako, ostaci ostataka od one kolone, koja je krenula iz Prečkog, a kojoj su se u Bjelovaru priključile nove skupine, stigli su u Osijek. Tu više nismo išli u logor. Ostali smo na željezničkoj stanici, gdje nam je jedan komesar, popevši se na gomilu starih vreća, održao govor. Veli nam, da je ovo novo društvo humano i da će nam naše zločine i izdaju domovine oprostiti! Slobodni smo i možemo ići kućama. Izgeda da se je ovdje radilo o nekoj amnestiji «druga» Tita za mlađa godišta, a u ovoj koloni su sve bili mlađi ljudi.
Normalno bi bilo da smo se u tom času razveselili. Neće više biti glada, trčanja i ubijanja. Nema više batinanja. Možemo ići kućama, k našim dragima, koje gotovo godinu dana nismo vidjeli, niti što o njima čuli. No, mi smo ostali hladni poput stijene. Bili smo odrvenili, duševno obamrli. Ni trunka iznenađenja, ni trunka radosti. Tu smo se podijelili u nekoliko skupina prema mjestu stanovanja, odnosno pravcu daljnjeg putovanja. Ja sam se priključio grupi Sarajlija, Mostaraca i Dubrovčana, s obzirom da ćemo mi sada hvatati vlak, koji vozi preko Bosne. No, prije nego ćemo krenuti, odlučili smo pokušati pribaviti nešto hrane. I raziđosmo se u prošnju po Osijeku. Onako – od kuće do kuće. S dva, tri prijatelja pokucam na prva vrata. Imali smo sreću, jer smo naišli na našu kuću. Otvori nam jedna starija žena i vidjevši tko smo, pozove nas u stan. Ne znam više što nam je dala, ali nas je na rastanku uputila na drugu adresu. I tako je to išlo redom. Svuda nas je taj naš svijet primao s iskrenim simpatijama, te nam odvajao koliko je mogao odvojiti. Usput su se raspitivali za svoje i postavljali nam pitanja, na koja im nismo znali odgovoriti. U kratkom vremenu smo prilično toga sakupili. Hrane, nešto novca, nešto odjeće, a za mene je bilo najvažnije da sam konačno došao do cipela. I ponovo smo osjetili ponos što smo Hrvati. Ne mogu nas gadovi uništiti, pa da se penju na čičimak!
Opet smo se našli na željezničkoj stanici, te dočekavši vlak za Bosnu, poskakali unutra. Ali su se odjednom između nas našla dva partizana. Jedan podoficir i jedan vojnik. I oni, tobože, putuju u Sarajevo, na odmor. Nisu bili prema nama grubi. Pače, simpatični i uslužni. U to vrijeme je pruga bila oštećena i isprekidana, pa smo morali često pješačiti, a ova dvojica su se stalno nas držala i više puta intervenirala na stanicama, pomažući nam u hvatanju drugog vlaka. I tako smo se poslije 2 do 3 dana dokoturali do Sarajeva. Naše kolege Sarajlije, naravno, odmah su željeli svojim domovima i već smo se počeli pozdravljati, kad ova dvojica odnekud dovedoše još nekoliko partizana, svrstaše nas u redove i «napred marš» – s nama u Filipovića logor! Eto njihova humana društva i opraštanja za našu «izdaju»! Zašto su to učinili, nikada nismo doznali. Filipovića logor su, u stvari, bile stare austrijske vojarnice, prepune zatvorenika i zarobljenika ovog novog «humanog» društva. Tu su nas strpali u podrum i zaključali. Mrak, a ono malo svijetla što dopire, dolazi kroz jedan sitni, žicom armirani prozorčić. Tako smo ostali zaključani 2 do 3 dana. Nisu nam davali ništa jesti, ali, nasreću, imali smo još nešto zalihe iz Osijeka. Lupali smo na vrata ali nitko nije reagirao. Već je ponestajalo zraka, pa smo se bojali da ćemo se zadušiti. I to poslije svih muka, kad smo konačno postali «slobodni»! Uspjeli smo nekako razbiti taj prozorčić, pa nam je on sada služio i za izbacivanje mokraće. U bocu, pa kroz prozor! Konačno otvoriše, ali ne da bi nas pustili na dvorište, već da bi jednog po jednog ispitivali. Neki se s ispitivanja više nisu vratili. Jesu li ih ubili ili negdje drugo prebacili, ne znam. Uglavnom se je radilo o Bosancima, a kasnije sam saznao, da se je bosanska OZNA stalno motala po logoru, tražeći i prepoznavajući žrtve. Tu smo došli u kontakt sa zarobljenim četnicima. Oni su već bili privilegirani i odlazili su vani na rad. Tražili su od nas kremenčiće, a da će nam u zamjenu dati brašna. Jedan se je naš sjetio olovke, koju je dobio u Osijeku, pa smo je pažljivo izlomili i iz nje izvadili «kremenčiće», koje smo dva po dva zamotali u novinu. Četnici su nam u zamjenu dali «brašno». No brašna ta masa nije ni vidjela. Radilo se je o nekom nejestivom prahu, no veselilo nas je da ni četnici neće imati koristi od naših «kremenčića»
Što će biti s nama kada stignemo u Dubrovnik? To sam Bog zna. A u Dubrovnik ću stići tek puno, puno kasnije. Jednog dana, naime, izvedu nas na dvorište, te pošto su nam opet održali govor o humanosti njihovog novog jugoslavenskog društva, rekli su nam, da smo od danas vojnici njihove nepobjedive vojske. Bolje i to nego metak u zatiljak! Tu su nas rasporedili po raznim jedinicama i raznim mjestima, da bi se uskoro nekoliko nas ponovo našli na okupu – na robiji u Zenici radi «djela radnje protiv naroda i države». Ljubav prema Hrvatskoj bila je jača od svakog straha.
Kako se danas procjenjuje, kolone smrti, koje su krenule od Bleiburga do Makedonije, razni logori, mariborski rovovi, jame Kočevskog Roga, slovenski ponori, te razne rijeke i vrleti širom Jugoslavije, progutali su tih stravičnih mjeseci preko 400.000 Hrvata. Od mojih dragih prijatelja, s kojima sam se povlačio ili ih susreo u zarobljeništvu, nikad se u Dubrovnik nisu vratili: Vinko Sablić, Mile Vidović, Dinko Vidović, Josip Derado, Zlatko Goesel, Tomislav Mrdalo i Zlatko Koprivica. Ubijeni su, dakle, ne u borbama, već poslije predaje. I to je samo kap u moru zločina. To su samo oni s kojima sam ja prijateljevao i koje sam sreo u nepreglednim kolonama vojnika ili kasnije zarobljenika, a gdje je radi mase svijeta bilo teško sresti poznatoga. A gdje su svi oni neimenovani? Svi su ubijeni. Svi oni, koji su krenuli na povlačenje, a nisu više nikada došli u svoj dom, niti se javili iz izbjeglištva, mrtvi su. Ubijeni su na grozan i okrutan način. A tko je taj zločin izvršio?
U mnogim dokumentima se spominju jedinice, kojima je hrvatska vojska izručena: ta i ta Vojvođanska ili ta i ta Srpska divizija, ta i ta Krajiška brigada… Dakle, Srbi. Pokolj su izvršili samo Srbi. No, je li to baš tako? Tog uvjerenja ja nikada nisam bio, a i svaki onaj, koji je proživio Bleiburg i sve ono što je nakon njega slijedilo, a želi biti objektivan, sa mnom će se složiti. O tom sam s mnogima razgovarao. Govore mi : «Naravno, tako je to bilo, ali je bolje o tome ne pisati.» A zašto bi bilo bolje ne pisati? Istina se ne može sakriti, ni povijest krivotvoriti. Pa kako se nijedna laž neprijatelja, a koja je na naš račun išla, nije mogla dugo održati, tako bi isto i naše neistine bile kratkog vijeka. A dolazećim generacijama mi dugujemo istinu. Ona im samo može biti od koristi. Kako je laž neodrživa, najbolje dokaziva upravo izdana knjiga «Ogoljela laž logora Jasenovac» od prof. Vladimira Mrkoci i prof. Vladimira Horvata.
Dakle, nas nisu ubijali Srbi! Nas su ubijali koministi! Kako srpski, tako i hrvatski. I ostali. Imena jedinica ne govore mnogo. Kao vojnik, kasnije sam bio uključen u XX. Romanijsku brigadu, 27. divizije. Toj diviziji je pripadala i XVI. Muslimanska brigada, pa sam često bio u dodiru s vojnicima te brigade, to više, što su se u njoj nalazile neke moje kolege iz Časničke škole, mobilizirane u ovu jedinicu. I tako sam saznao, da u XVI. Muslimanskoj brigadi ima mnogo nemuslimana. Dobar dio prvotnih muslimana je izginuo u borbama, te je jedinica bila stalno popunjavana. Tako je isto bilo sa svim tim srpskim, krajiškim i vojvođanskim jedinicama. Osim toga, hrvatske glave nisu padale samo u Sloveniji, gdje su nas ove jedinice preuzele. Zarobljeničke kolone su pješačile cijelom Jugoslavijom i nije bilo pokrajine kuda nisu prošle. I svuda su nas mrcvarili. Tada nas nisu ubijali kao hrvatske nacionaliste, šoviniste ili ekstremiste. Ti su pojmovi novijeg datuma i tada ih nije bilo u upotrebi. Tada smo mi za njih bili fašisti, sluge okupatora i klasni neprijatelji i kao takve nas je trebalo pobiti i iz vlastitog naroda iskorijeniti. Pa kao što je u Španjolskom građanskom ratu ubijao Španjolac Španjolca, u Oktobarskoj revoluciji i nakon nje Rus Rusa, Ukrajinac Ukrajinca, Kozak Kozaka, tako je u borbi za Državu, a pogotovo poslije njezina sloma, ubijao Hrvat Hrvata. Da su Srbi tome debelo kumovali, ne treba napominjati, ali ni umanjivati hrvatsku odgovornost. Bez Hrvata, konačno, Srbi ne bi mogli izvršiti zločin onakvih razmjera. No tada su hrvatski komunisti bili zaluđeni marksizmom. Kao uzor im je služio Staljin i ruska ČEKA i željeli su je imitirati: «klasnog neprijatelja» i «fašiste» iskorijeniti. Evo nekoliko primjera iz moga iskustva:
Prije rata sam bio član «Domagoja» – Hrvatskog katoličkog društva u Dubrovniku, iz čijih su redova kasnije proizlazili hrvatski časnici i beskompromisni borci za Državu Hrvatsku. No, bilo je i iznimki. Tom Društvu je pripadao i Marjan Čižić, mladić nekoliko godina stariji od mene. Isticao se je svojom borbenošću i hrvatstvom i nama mlađima služio za uzor. Došla je i 1941. U tim prvim danima, dok hrvatska vojska nije još bila formirana, četnici prijete da će napasti Čapljinu. U Dubrovniku se skupljaju dragovoljci, i Marjan oblači na brzinu skrojenu ustašku odoru i sa skupinom dubrovačkih mladića odlazi u Čapljinu, gdje su danima čuvali most na Neretvi. Kasnije, gotovo neprimjetno, zaluđen Krležom i marksizmom, počinje se udaljavati od dotadašnjih prijatelja i negdje 1943. odlazi u partizane. Operirao je u Slavoniji i brzo dogurao do partizanskog oficira. Radi njegove brutalnosti i bezobzirnosti dobio je nadimak «Krvavi kapetan». I tog «Krvavog kapetana» sam sreo pred Mariborom, gdje su hrvatske glave naveliko padale. Je li pripadao kakvoj Vojvođanskoj, Srpskoj ili Krajiškoj jedinici, mislim da ne igra nikakvu ulogu. Pred Mariborom je jahao na konju sa samokresom u ruci. Dok je još živio u Dubrovniku, Čižić je bio prijatelj s braćom Pavlić, čiji se je najmlađi brat Hrvoje našao sa mnom u zarobljeničkoj koloni. I «Krvavi kapetan» ga je prepoznao. – «Koji je vrag tebe odveo u ustaše?» – upita ga. – «Isti koji i tebe 1941!» – odgovori mu Hrvoje. Marjan podbode konja i nestane. Nije ga ubio. Možda su uspomene i staro prijateljstvo učinili svoje. Ja nisam vidio ni da je ubio nekoga drugog. No, njegova jedinica je ubijala, i to krvavo, bezpoštedno, do kraja.
Ili drugi slučaj: U onoj užasnoj noći, koju sam proživio u «Dolini smrti», sreo sam jednog mladog komesara, Dalmatinca. Jahao je na konju, a u ruci držao kratku englesku strjopušku. Jedan od «drugova» u tom trenutku ispali par metaka u kolonu, a moj mu zemljak kroz smijeh dobaci: – «Asti Gospe, jesi li ih dobro obradia, onako po skojevski. Pogledaj, ni moja se nije ohladila.» – I pruži cijev od strojopuške «drugu» da je opipa.
Poslije nego sam bio mobiliziran u jugoslavensku vojsku, dospio sam u zatvor, tako da sam kasnije, koncem 1949. morao ponovo u vojsku. Tog puta su me uputili u Ilok, u neku jedinicu, koja je gradila utvrde i kopala rovove uzduž Dunava za eventualnu obranu od Rusa. Kako nisu imali pismenih ljudi, a svakog dana je trebalo obilaziti teren i ubilježavati u kartu koliko se je rovova iskopalo, to me je moj «komandant» stalno vukao za sobom, da mu ovu stvar obavljam. Po činu je bio kapetan, rodom iz okolice Šibenika, Hrvat, a zvao se je Rodin. Ime sam mu zaboravio. Pa tako, obavivši posao, vremena smo imali na pretek, te bi se izvalili na travu i sunčali. Ja sam mu rekao, da sam bio hrvatski vojnik, a to je, uostalom, stajalo u mojim famoznim karakteristikama, na što mi je odgovorio: «Vidiš, mi sada ovdje zajedno ležimo, a da sam te sreo negdje u Sloveniji, bio bih te ubio.» I tu njegovu priču o ubijanju bespomoćnih, par puta mi je ponavljao.