Ujutro su nas potjerali na željezničku stanicu, gdje su već čekali zatvoreni stočni vagoni. Nadzor nad ukrcavanjem obavljao je jedan mladi komesar te strogo pazio, da u svaki vagon uđe po 100 ljudi. No, taj nalog je bilo treško ispuniti. Možda je u «mom» vagonu bilo već 70 ili 80 zarobljenika i već je bio prepun te se kroz vrata nije moglo dalje. Komesara to nije brinulo. On je rekao stotinu i stotina je morala ući. Na njegovu dreku i psovke jedan zarobljenik – mornar iz mase dovikne da u vagonu više nema mjesta. «Tko je to rekao?» upita komesar. «Ja!» – odgovori mornar. «Dođi k meni, dat ću ti ja mjesta!» drekne komesar. Mladić posluša, dođe k njemu, a on ga zgrabi za ruku, odvuče između vagona i ubije. Mi se zagledasmo i uđosmo u vagon. Norma je bila prebačena. U vagonu nas je bilo i preko stotine! Ali kako? Dijelom se je stajalo jedan uz drugog poput srdjela, a dijelom ležalo jedan na drugom poput gomile drva. I tako smo, uz nekoliko prekida pješačenja, kasno navečer stigli u Zagreb. Pravac – logor Prečko.
Tu smo ostali nekoliko dana. Pokadkad smo dobili malo hrane, opet neku posnu juhu, s kojom se nije moglo ni živjeti ni umrijeti. Uz to je zavladala dizinterija. Ljudi izgladnjeli i iznemogli nisu imali snage svaki put doći do zahoda (u zemlji iskopana duboka jama) pa su obavljali nuždu usput, a dijelom i po sebi. Svuda smrad, prljavština, uši. Civili su dolazili na žicu te tražili svoje, noseći pakete hrane. Stražari su ih tjerali i pucali na zarobljenike, koji bi se u želji za zalogajem približili ogradi. Neki su tako izgubili glavu, a ponekad bi koji «srečković» uhvatio koji zalogaj.
Već drugog dana navečer ušla je skupina partizana u našu baraku i nekoliko nas istjerala napolje. Odveli su nas dosta daleko od barake, do nekog presušenog potočića i naredili nam da legnemo. Tako smo ležali neko vrijeme, opkoljeni s nekoliko stražara, koji su također ležali na zemlji pored svojih strojnica u nas uperenih. . Tada je palo naređenje da se svučemo do gola. Ja sam imao još na sebi surku bez ovratnika i neke stare partizanske hlače, te šuplje, poderane cipele, koje sam dobio poslije prvog «đoranja» u Sloveniji. Sada je i to trebalo skinuti. No, u tim trenutcima nije nitko mislio na odjeću. Bili smo uvjereni, da će nas poubijati i baciti u jarak. Onako goli, zbili smo se jedan uz drugoga i u tišini molili. Ure su prolazile i mi se mrznuli. Već smo postali nestrpljivi i čekali rafal. Neka se konačno muke svrše! A oni – ništa! Leže pored strojnica, i to ih, izgleda, zabavlja. U zoru je došla jedna konjska zaprega i dovezla neke krpetine. Rečeno nam je, da to obučemo, pa tko je što uhvatio, to je navukao na sebe. Mene je zapala jedna prljava košulja, poderane hlače i jedna relativno dobra vojnička bluza. Dakle, nisam baš puno ni izgubio – osim cipela. No, dohvatio sam jednu motociklističku rukavicu i stavio je u džep, a ona će mi po svoj prilici kasnije spasiti život. Potjerali su nas potom u iste barake, te nismo nikada mogli odgonetnuti, zašto su nas čitavu noć držali gole. Zar samo radi krpetina koje su s nas skinuli u zamjenu za druge, ne mnogo gore? Konačno, i stražari su morali cijelu noć biti budni. Jesu li nas htjeli poubijati pa od toga odustali? A zašto bi odustali, kada je tu noć smrt vladala svuda gdje je bilo hrvatskih zarobljenika?
U tih nekoliko dana, što smo tu ostali, «drugovi» su nas par puta istjerivali iz baraka, postrojavali, brojili i popisivali. Često su zalazile te njuške između nas, buljile u nas, pitale nas za ime i prezime te odakle smo rodom. Pojedince su odvodili i više ih nisu vraćali.
Jednom je upala u baraku skupina Talijana. Na njima talijanske odore a na glavi petokraka. Dakle, talijanski partizani, koji su do 1943. služili Duceu te palili i pljačkali po selima Dalmacije. Samo su nam još oni nedostajali! Kriče i viču, tražeći da im damo novce, naliv-pera i cigarete. A mi opljačkani do kože tko zna već po koji put. Mora biti, da je sada već pokojnom Lovru Štakuli, kasnijem vaterpolo reprezentativcu, prekipjelo. Ustao je s poda, zaletio se na Talijane, te jednog zgrabio za prsa i počeo mu nabrajati sve po spisku. Talijani, iako naoružani, pokupiše se, i više ih nismo vidjeli.
Tu u Prečkom sam sreo dva brata – dva moja prijatelja iz Dubrovnika, Milu i Dinka Vidović. Milo se je povlačio kao civil, a Dinko je bio hrvatski vojnik, no negdje je došao do civilna odijela i priključio se Mili. Obojica su sada bili u baraci civila, ali fizički oba jako oslabljena. Zvali smo ih da pređu k nama u vojničku baraku, pa da unaprijed zajedno dijelimo sudbinu. Uz svu muku, mi smo još uvijek bili u boljoj kondiciji od civila, među kojim je bilo i starijih ljudi. No, oni su to odbili. Tada se je, naime, govorilo između nas, da će vojnike poslati u Sibir, a da će civili ići kućama. A u Sibir se, bogme, nije nikome išlo!
Konačno, opet pokret. Ide se prema Bjelovaru. Kroz sam Zagreb, te na izlasku kroz Vlašku, Maksimirsku i Dubravu stražari se vladaju pristojno. Ide se brzim tempom, ali nema nekih ispada. Nešto prije nas je krenula i kolona civila, ali kako smo mi išli brže, to smo ovu kolonu prestigli u Dubravi. Tu sam ponovo vidio oba brata. Pozdravili smo se, mahnuli jedni drugima – doviđenja u Dubrovniku! Više ih nikada nisam sreo. Nikad nisu došli u Dubrovnik. Ubijeni su negdje, vjerojatno između Zagreba i Bjelovara.
Uskoro osjećamo umor. Ne može se više pješačiti kao kroz Sloveniju. Iscrpljeni smo. Osim toga, večina nas je bosa. Bole noge i svi udovi. Gladni smo. Prolazimo kroz hrvatska sela pa nam seljanke dobacuju komade kruha. Stražari viču i tjeraju ih, no u drugom selu se slika ponavlja. Opet počinje pucnjava. Repriza Slovenije. Tko ne može dalje, dobija kuglu u čelo. Tko je istrčao iz kolone, da uhvati komad kruha, često ostaje u jarku sa zalogajem u ustima. Umro je, a da ga nije uspio ni pojesti!
Predvečer smo stigli u Dugo Selo. Pada kiša i mokri smo do kože. Utjerali su nas u neke barake. Iz drugih baraka čujemo zapomaganje. Tamo su, navodno, ustaše. Kroz vrata te barake su izvukli dva čovjeka potezajući ih za kose i pred našim očima ubili. Nas neće jer mi nismo «ustaše». Tko bi razumio tu njhovu klasifikaciju?
Iste noći nastavljamo dalje. Kiša još uvijek pada pa su i stražari nervozni, iako su svi oni na konjima. Da bi skratili put, ili da bi nas tamo lakše pobili i poslije zakopali, skrenuli smo s glavnog puta te idemo nekim jarugama i potočinama. Noć je kao u rogu. Potpuni mrak. A kiša pljušti kao iz kabla. Provala oblaka. Kolona se presjeca, dolazi do zastoja. Voda nam u tim potočinama nekada dolazi i do koljena i ne možemo dalje. A straža bijesni i puca nasumice. Što mi više zaostajemo, jer zaostajati moramo, to stražari više pucaju i ubijaju. Pravi pakao. Ništa se ne vidi osim bljeska munje i oružja. Tko će iz ovoga izaći živ? S druge strane je to prilika za skloniti se sa strane i pobjeći, što su, vjerujem, neki i napravili. Bestijalna iživljavanja naših pratitelja traju cijelu noć. Iznemogli ljudi padaju i ne mogu dalje, pa dobijaju kuglu u glavu. I ja sam iznemogao i padam svako par koraka. Ivo Lepeš me poteže i skoro nosi. Zaklinjem ga da me ostavi i ide dalje, pa ako se spasi, neka mi reče majci gdje sam svršio. Govori mi, ako treba umrijeti da ćemo umrijeti zajedno, jer da mi on ne bi mogao majci doći na oći. Cijelu gimnaziju smo zajedno sproveli i najljepše dane mladosti skupa proživjeli. Eto, hvala Bogu, izvukli smo se oba, ali on nije dočekao hrvatsku slobodu, koju je tako želio. Umro je u šezdesetoj godini i ovo moje svjedočanstvo njemu posvećujem.
Kasnije sam se često pitao što su učinili s mrtvima. Kako su, čisto tehnički, tu stvar riješili? Mrtve je trebalo odstraniti i pokopati. Tko je to učinio i kako? Mi, koji smo preživjeli tu stravičnu noć, nazvali smo uvu dionicu puta između Dugog Sela i Čazme «Dolinom smrti» i ona je kasnije često bila predmet naših razgovora.
U svitanje, nekoliko kilometara ispred Čazme, izašli smo na cestu, pa su sada započeli novi jadi. Cijelu noć smo išli po mokroj ilovači, a dobrim dijelom smo gazili kroz samu vodu, i nama, koji smo bili bez cipela, stopala su se raskvasila i omekšala, a sada treba gaziti po tucaniku, jer se cesta popravlja i sva je posuta oštrim kamenjem. A treba gaziti. I to brzo! Noge krvare, hvataju grčevi, ne može se dalje. A «drugovi» pucaju po nama psujući ustašku majku! Pa tako, neki koji su izvukli živu glavu iz «Doline smrti», ovdje su je izgubili. Meni je pomogla motociklistička rukavica. Navukao sam je na jednu nogu, a onda na drugu i tako redom, kako bi koja više zaboljela, čuvajući je kao oko u glavi.
Ulazimo u Čazmu i susrećemo ljude. Seljanke i seljaci u lijepim narodnim nošnjama žure u crkvu. Danas je Tijelovo. Bože, pomozi nam i dovedi nas našim domovima, a daj pokoj vječni umrlima! Gledaju nas s nevjericom, jesmo li ljudi ili vragovi! Ni brat brata ne bi prepoznao. Prljavi smo od blata od glave do pete. Samo se oči vide. I takvi idemo dalje kroz hrvatska sela. Neka svijet vidi kako «narodna vlast» postupa s »neprijateljima naroda»! I neka iz toga nešto nauči!
Stigli smo u Bjelovar i ponovo u žicu. Smjestili su nas u neke stare oružničke vojarnice. Neki su u zgradama a neki u barakama. Kako je tko gdje upao. Ali očajno nas je malo. U Vlaškoj i Maksimirskoj kolona je bila tako duga a na ulazu u Bjelovar se je mogla brzim pogledom obuhvatiti. Je li tko u onoj noći pobjegao, jesu li kolonu odcijepili i poveli drugim pravcem? Prebrojavamo se i tražimo kolege iz Škole. Neki su tu ali mnogi nedostaju.
Kraj drugog dijela.