U nekom idealnom smislu, kultura bi trebala podrazumijevati univerzalne vrijednosti, one koje služe svima na dobrobit. Takvu kulturu je u praksi teško uvijek ostvariti i primijeniti, ali zato je moguće pokušati joj što češće težiti. Ipak, danas se može svjedočiti, kao što se i oduvijek moglo svjedočiti da postoje društva s onim što se često naziva različitom kulturom. Različita kultura proizlazi iz različitih definicija vrijednosti.
Ako je definicija vrijednosti drukčija u nekom društvu, drukčija će biti i kultura jer ona tu specifičnu, svojevrsnu definiciju vrijednosti odražava. I zaista, ne može se rigidno definirati pojam vrijednosti, jer ono što je vrijednost jednog društva ili jedne osobe to ne mora biti vrijednost nekog drugog društva ili neke druge osobe. Upravo tu se vidi da kultura nije jedinstven pojam, nije homogen i ograničen pojam, može se razvijati, a stupanj kulture ovisi o tome koliko je ista razvijena. Tako će onima koji su razvili kulturu do većeg stupnja, oni kojima je kultura na niskim granama izgledati primitivno, a ovi drugi će pak za sebe misliti da je razina njihove kulture odraz boljitka. Iz ovoga se vidi da u suštini ne postoji više kultura, postoje samo različiti aspekti kulture, bezbroj njih, a isti se mogu više ili manje kultivirati na različite načine, razviti do većeg ili manjeg stupnja, a to je ono što se kolokvijalno naziva razlikom među kulturama.
Biti kulturna osoba koja nužno ne slijedi tradiciju, ali prihvaća i implementira u sebe sve njene pozitivne aspekte koji su u skladu s individualnim ljudskim i moralnim načelima. Što to znači? To znači biti osoba otvorenog uma koja preispituje vlastite i tuđe vrijednosti, osoba otvorena novim idejama koja smatra i sve one pozitivne ideje iz prošlosti dobrodošlima te ima osviješten moralni kompas, osoba koja razumije i shvaća prirodu stvari oko sebe. Biti kulturna osoba znači preispitivati vlastitu definiciju vrijednosti, ali i definiciju koja je prisutna u društvu i podizati je na veći stupanj. Kultura je uvijek u progresu, ona se svakodnevno razvija, a spoznaje o već spomenutim univerzalnim ljudskim i moralnim načelima na kojima kultura uvelike počiva, uvijek se mogu proširiti i što bolje primijeniti razvojem kolektivne svijesti te na neki način stvoriti jedan novi aspekt tradicije. Iz toga proizlazi da tradicija može i često prenosi kulturu, ali isto tako kultura razvijena do određenog stupnja stvara tradiciju. Može se dakle zaključiti da se ove dvije komponente često nadopunjuju te jedna drugu uvjetuju, pa ipak u nekim slučajevima se drastično razlikuju.
Kultura bi se mogla sagledati kroz tri prizme. Jedna podrazumijeva univerzalne, humane vrijednosti koje bi u idealnom slučaju vrijedile jednako za sve ljude i društva, nit vodilju kojoj se može težiti, sveopći moral, dignitet, pozitivne obrasce ponašanja, postupanja i djelovanja.
Druga prizma bi bila ono što se kolokvijalno naziva kulturom nekog društva, mjesta, naroda, regije itd. iako realno gledajući riječ je samo o stupnju manifestacije i razvoja kulture kao univerzalne vrijednosti. U ovom drugom vidu kulture, riječ bi bila o skupu običaja i načina života, određenih obrazaca ponašanja, ne nužno pozitivnih, koji su temeljeni na tradiciji. Tu je bitna razlika između tradicije i kulture. Kultura je kao univerzalna vrijednost u svojoj suštini uvijek pozitivna i služi na dobrobit svim ljudima ukoliko je njen stupanj razvijenosti veći, dok tradicija nije nužno takva.
Treći vid kulture bi bila sva ona kultura manifestirana kroz umjetnost i sadržana u njoj općenito.
Tradicija oblikuje stupanj razvijenosti kulture i na neki način ga uvjetuje onime što živi u nekom društvu odnosno onime što društvo nasljedno konzumira. Ako se na kulturu gleda kao na skup univerzalnih vrijednosti koje su ljudi s vremenom ostvarili i u sebi osvijestili, kao i također onih koje će i dalje osvještavati i razvijati, onda tradicija može biti u skladu s njima, ali može biti potpuno suprotna od njih. Tradicija je ono što ljudi baštine od svojih predaka, ono što se prenosi s koljena na koljeno dugi niz godina, a to ne mora nužno biti dobro i u skladu s onim što se podrazumijeva pod definiciju kulture u idealnom smislu, dok s druge strane svakako može biti i često jest.
Tradicija u svom pozitivnom aspektu osigurava postojanje svega onoga što je neko društvo podiglo na veći stupanj razvoja, bilo da je riječ o intelektualnom dostignuću, materijalnoj realizaciji prepoznatljivih ideja ili možda nekakvom duhovnom aspektu koji pruža sigurnost i ugodu zbog svog postojanja, a može biti prakticiran odnosno uvjetovan svojevrsnim ritualima ili samo sviješću da jednostavno postoji.
Problem nastaje onda kada određena tradicija koči kulturu zastarjelim obrascima ponašanja, primitivnim idejama koje negiraju pravo na dignitet svakog čovjeka, postupanjima koji narušavaju moral i vrijednosti te ustavni i demokratski poredak. Takva vrsta tradicije također stvara određenu kulturu, ali bitno je naglasit da je to onda kultura niskog stupnja razvijenosti. Još jednom valja spomenuti da je kultura uvijek jedna i jedinstvena, a različit je jedino njen stupanj zastupljenosti i razvijenosti u različitim područjima te u različitim društvima. Bitno je naglasiti da tradicija često ima neupitnu ulogu u raznim društvima. Tako se često može čuti kako pripadnik neke društvene zajednice kaže kako nešto radi na način kako radi isključivo zato jer su njegova majka i otac, njegov djed i pradjed te baka i prabaka radili to na upravo takav način.
Problem nastaje onda kada netko prestane preispitivat tradiciju, kada u njome čak i ne uspijeva objektivno pronaći nikakvu vrijednost osim subjektivnog osjećaja zadovoljstva i ispunjenja da se održava na životu običaj koji dugi niz godina nije bio prekinut.
Na kraju krajeva valja zaključiti da tradicija ne mora nužno biti loša stvar. Sama tradicija često prenosi kulturu novim generacijama i to je ono što je dobro. Nažalost, prenosi i one loše aspekte koji bi mogli biti definirani kao nizak stupanj razvoja kulture. Tradiciji bi trebalo pristupati kritički, analizirati je, prihvaćati je onda kada je smislena i u skladu sa stupnjem visokog razvoja kulture.