LASTOVO - otok na kojem je vrijeme stalo

Glavni protagonist Siniša Mes­njak, osmi po redu Vladin povjerenik koji dolazi na otok kako bi organizirao izbore i legalnu vlast, u početku je šokiran takvim načinom života i izolacijom na koju nije navikao. No do kraja knjige on doživi metamorfozu i potpuno se stopi s otočnim načinom života, njegovim mirom i spokojem, koji ga izmijene do te mjere da više ne poželi povratak u svoj prijašnji život obilježen užurbanom gradskom svakodnevicom.

Skromnost i užitak

Upravo takav osjećaj obuzet će vas na Lastovu. Taj najudaljeniji naseljeni otok s 44 otočića zaštićenoga lastovskog arhipelaga čini se kao nestvarna oaza mira, odmora, prirode i tišine.

Sjećam ga se takvog još iz djetinjstva. U to vrijeme stranci zbog vojske nisu smjeli na otok. Bilo je nešto domaćih gostiju, no s obzirom na ograničene smještajne kapacitete, svi su se oni stopili s otokom, pa su se jedva primjećivali. Pozitivna strana boravka JNA na otoku jest u tome što njegova iskonska ljepota desetljećima nije ničim narušavana i nagrđivana kao na drugim otocima i u priobalju. Nema mastodontskih socijalističkih hotela, nema betoniranih plaža, nakaradnih trokatnih vila s 15 apartmana... Smještaj je na otoku i dalje privatni, u skromnim otočnim kućama, ako izuzmemo još uvijek jedini mali hotel u selu Pasadur, koji se ne ističe u otočnoj vizuri.

Uspomene koje djetinjstvo znače

To što je turizam zbog vojske stagnirao, otočanima sigurno nije odgovaralo, no nama je sedamdesetih i osamdesetih ovdje bila prava idila. Kao i danas, kada stranci mogu na otok, nije bilo gužvi, tek tu i tamo prošao bi koji auto; nije bilo restorana, trgovina i slastičarnica... Uživali smo u svemu onome što otok iskonski pruža – suncu, moru i ribi. Cijele dane kupali smo se na otočiću preko puta našeg apartmana u Zaklopatici, a uvečer sjedili pod velikim mediteranskim borom na prostranoj terasi iznad mora i uživali u ribljim večerama. Jednoga ljeta popisali smo čak 25 vrsta riba koje su nam bile na jelovniku u dva tjedna.

Na Lastovu sam imala svoj prvi bliski susret s hobotnicom, tu sam ubrala svoje prve pomidore direktno iz vrta iznad kuće, čiji okus nikada neću zaboraviti. Ujutro bih trčala po terasi s kruhom i pekmezom, s rojem osa iza sebe, ovdašnjih kućnih ljubimaca, ili bolje rečeno napasti, koje bi naša domaćica Margarita rješavala pljeskom ruke. Tu sam naučila plivati, proučavala periske, hodala kilometrima do obližnjeg Lastova kroz drvored mediteranskih borova uživajući u pjesmi cvrčaka. I u svoj toj jednostavnosti, bez televizije, mobitela, igrica i ostalih „blagodati“ današnjice, uživala sam dječjom radošću!

Put vrijedan truda

To je Lastovo moga djetinjstva. Danas, nekoliko desetljeća kasnije, nije se puno promijenilo. To je i dalje najudaljeniji naseljeni otok na Jadranu, a trajekt i dalje vozi dugih pet sati, s nepotrebnim presjedanjem u Veloj Luci. No za nas koji znamo cijeniti prednosti Lastova, sve se to da izdržati. Od Splita do Korčule vozi moderan, dobro oprem­ljen trajekt koji je većinom dupkom pun. Kad stigne do Vele Luke, obično nastaje pomutnja – svi izlaze iz trajekta, a onda 5-6 vozila prelazi na malu, neuglednu kantu koja se još gotovo dva sata vuče do Lastova.

Određenim danima u tjednu postoji i izravna trajektna veza, a za one koji kreću na Lastovo bez auta, odlična je varijanta katamaran, koji vozi „samo“ tri sata. Sve to truckanje i znojenje prestaje čim stupite na lastovsko tlo. Na izlazu odjednom vas zapljusne nevjerojatna tišina i spokoj, čuju se samo zrikavci i more. Pripremite se za potpuno isključenje iz civilizacije i pokušajte barem nakratko suspregnuti svoju ovisnost o informacijama, internetu i društvenim mrežama.

To će vam biti tim lakše kad shvatite da je novine ovdje gotovo nemoguće nabaviti jer stižu samo po narudžbi za nekolicinu lokalaca. Signal za mobitel slab je, a i internetska veza većinom šteka. Trgovine koje se nalaze u Lastovu i Ublima vrlo su skromne i možete nabaviti samo osnovne namirnice. Donedavno ovdje nije bilo restorana, no sada ih je nekoliko otvoreno u Zaklopatici i Skrivenoj luci, i to isključivo zbog jedriličara i jahtaša.

Članak u cijelosti pročitajte OVDJE.