Vukovarska O.Š. Siniše Glavaševića nosi ime po hrvatskom novinaru, prozaiku i publicistu koji je mučki ubijen i pokopan u masovnoj grobnici na Ovčari 20. studenoga 1991. godine a ekshumiran je i identificiran u veljači 1997. godine. To je također jedna od škola koje provode dvojezični program, odnosno model A predviđen za pripadnike nacionalnih manjina.
Jedna od onih koja radi po ovom programu je nastavnica Ivana Skender Oršolić koja ovih dana prolazi pravu golgotu izazvanu od strane roditelja učenika srpske nacionalne manjine. Trideset i dvoje roditelja učenika VI b razreda ove škole potpisalo je peticiju u kojoj zahtijevaju da ta nastavnica ne predaje njihovoj djeci jer ih, suprotno školskom programu, već duže vrijeme izlaže dnevnopolitičkim temama. U peticiji se navodi da je nastavnica više puta s djecom razgovarala o dvojezičnim pločama, ratnim događajima u Vukovaru, odnosima Srba i Hrvata, generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču, postotku Srba koji žive u gradu, namećući svoje mišljenje i iznoseći političke stavove, nakon čega su djeca kući dolazila uznemirena i uplašena. Roditeljima je, navodno, sporno i to što je nastavnica 27. rujna na sat pozvala književnicu Ivanu Simić Bodrožić. Prema dopisu roditelja, koji su poslali Zajedničkom vijeću općina (ZVO), književnica je djeci rođenoj 2001. postavljala pitanja o odnosima Hrvata i Srba, između ostalog i hoće li se njihovi odnosi pogoršati uvođenjem ćiriličnih natpisa. Odgovore je, navodno, snimala mobitelom, a djeca su "anketirana" i o potrebi školovanja pripadnika manjina po modelu A.
Zbog svega navedenog, o radnjama "zločeste" učiteljice obaviješteno je Državni odvjetništvo kao i udruge za ljudska prava, a peticija je predana u ruke ministru znanosti, obrazovanja i sporta, Željku Jovanoviću.
Prozvana učiteljica nije dostupna javnosti, ne javlja se niti na školski niti na kućni broj. Za komentar nije bio niti njen suprug koji je izjavio samo kako podržava svoju suprugu i čeka da sve ovo prođe. Oglasila se, ipak, poznata hrvatska književnica Ivana Simić Bodrožić koja je bila prisutna na spornim satovima i koja je rekla:
"Sve je izmišljotina, obračunavanje preko dječjih leđa spada u najniže porive!"
- Sve je izmišljotina i potpirivanje vatre na najnižoj mogućoj razini. Da, bila sam gost – pisac u tom razredu i bio je to jedan od mojih najljepše provedenih trenutaka. I djeca su rekla da im je to bio najbolji sat Hrvatskog jer sam htjela postići da se izvuče zaključak kako nacionalnost, vjera ili boja kože nisu važni, nego samo prijateljstvo. Povod mom dolasku bio je reportaža koju pišem o Vukovaru za jedan ugledni njemački časopis, a priča o odrastanju i školovanju samo je jedna od mnogih. U idućem posjetu školi takav isti razgovor planirala sam imati s djecom koja pohađaju nastavu u suprotnoj smjeni. Nastavnica Skender omogućila mi je razgovor s djecom koja su bila jako zainteresirana da upoznaju pisca i da razgovaraju o svom životu i problemima. Moje viđenje tog sata bilo je takvo da su oni jedva dočekali da se izraze, da ih netko sa strane posluša, da pokažu da o svemu imaju svoje mišljenje. Atmosfera na satu bila je vedra i opuštena, a po mom sudu to je moguće samo uz nastavnika koji djecu potiče na izražavanje i uz kojeg se osjećaju ravnopravno i slobodno. Djeca su vrlo svjesna svega i moj je dojam da rado pričaju o stvarima o kojima odrasli šute. Sav razgovor je bio toliko afirmativan i pozitivan u smislu suživota, a završen je tako da je jedan od učenika ispričao svoje iskustvo koje bi trebalo, po mom mišljenju, stajati na ulazu u školu: "Između nas nema nikakve razlike, ja treniram košarku sa Hrvatima, i jedina razlika među nama je kad mi kažemo srećno, a oni sretno, mi trojka, a oni trica. I kad netko nekome udari 'faul', nikad ne kažemo da je to zato jer je netko Srbin ili Hrvat, samo mu damo ruku i podignemo ga. Po mom sudu, zaslužio je gromoglasan pljesak. Nakon sata prišlo mi je nekoliko djece tražeći moj autogram- rekla je razočarana književnica koja je, kaže, imala najbolje namjere.
Ne treba sumnjati ni u dobre namjere nastavnice Ivane Skender Oršolić koja je, ako se samo malo proviri u stranice škole, vrlo aktivna upravo u obilježavanjima dana nacionalnih manjina, pa se tako može pročitati i njen autorski rad na temu romske nacionalne manjine pri čemu su učenici na nastavi bili odjeveni u romske nošnje. Isto tako, nije li za pohvalu, a ne osudu to što jedna nastavnica s djecom raspravlja o međuljudskim odnosima, brisanju razlika i prijateljstvu? I zašto je toliki grijeh vukovarskim učenicima pričati o hrvatskim generalima Markaču i Gotovini? /S. V./