Novinarka Nataša Mlinarić nije namjeravala imati psa dok joj na dar nije ponuđen simpatični Lor. Izgledom štenca iz dječjih slikovnica, naprečac ju je osvojio i naveo da se za tren oka veže uz njega. Možda je razlog bila nedavna smrt Natašine majke, s čijim su se odlaskom ona i njezina sestra teško nosile.
„Pas jednostavno zaokupi čovjeka i skrene mu misli s negativnog jer kad pogledate to malo stvorenje, a ono zamahne repom, sretno samo zato što ste ga pogledali, bar na trenutak zaboravite kako vam je stresan taj dan bio. Uvjerena sam da mi je odgoj slatkog štenca uvelike pomogao da prebrodim teške trenutke“, kaže Nataša.
Nema sumnje, posjedovanje životinje donosi osjećaj ugodne odgovornosti za živo biće. Životinje se oslanjaju na vlasnika u prehrani, kretanju, pažnji i vođenju veterinaru. Ima li boljeg motiva za ustajanje iz kreveta svakog jutra?
Psi i mačke
Psi imaju sposobnost prepoznavanja ljudskih bolesti i emocionalnih stanja te istinski žele pružiti društvo i utjehu. Svaki će se vlasnik psa složiti da se osjeća toplo pri srcu kad njegov pas prepozna njegovu tugu i priđe da mu pruži utjehu. Neki psi imaju i dijagnostičke sposobnosti i uvježbani su da prepoznaju karcinom u ranoj fazi razvoja, prije nego što su simptomi izraženi.
I druge su pseće sposobnosti zapanjujuće. Psi mirisom pronalaze nagazne mine i ljude zatrpane u snijegu ili ruševinama od potresa. Nakon terorističkog napada na zgradu u Oklahoma Cityju 1995. provlačili su se kroz uske prolaze, savijeni metal i razbijeno staklo tražeći preživjele. U zračnim lukama, njuhom otkrivaju prisutnost bombi i droge.
Mačke također imaju izraženu intuiciju i slute kad njihovi vlasnici trebaju pomoć. To dobro znade zagrebačka obitelj Novak. Kad je umro otac obitelji, a kći Vesna napustila zajedničko kućanstvo, majka se osjetila osamljenom, a u njoj je i dalje gorjela potreba da se o nekom brine i nekomu daje ljubav.
„Dok je tata bio živ, imala je samo jednu mačku, no potom je počela prisvajati napuštene mačiće. Danas ima sedam mačaka i najsretnija je kad je njima okružena. Svaku zna po imenu, tepa joj i skrbi se za nju s puno ljubavi. Često joj se zavuku u krilo i griju je, a čini mi se da je i liječe“, kaže Vesna Novak. „Kada ju je od artritisa bolio lakat, jedna po jedna lijegale su na ručni naslon fotelje i naslanjale se na taj lakat. I bol je prošla. Kad ju je boljelo koljeno i nije mogla hodati, smještale su joj se na koljeno. Danas hoda gotovo normalno. Navečer ih voli sve okupiti i uživati u svojoj ‘paralelnoj obitelji’.“