LUCIANOVIĆ: Kako to drugi rade - ne daju Veneciju

U prošlom broju Glasa Grada pisao sam o istraživanju poznatog hrvatskog stručnjaka dr. Hrvoja Carića, s Instituta za turizam u Zagrebu, a u svezi više štetnosti nego koristi kada su u pitanju poslovanja s brodovima na kružnim putovanjima. Spomenuo sam i katastrofu broda na kružnim putovanjima i Italiji te što bi se dogodilo da se tako slično dogodi u Dubrovniku budući kruzeri ponekad prolaze vrlo blizu naše obale (Danče).

Piše: Lukša Lucianović za Glas Grada

Kruzeri dovode veliki broj posjetitelja a oni s izletnicima te gostima koji borave po hotelima i privatnom smještaju ponekad „zauzmu grad“. Sve to zahtjeva više parkirališnih mjesta, suvernirnica, restorana, kafića i mnogo toga drugoga. A da bi se zadovoljile te potrebe mnogi prostori koji su nekad imali drugu namjenu danas se pretvaraju u turističke sadržaje. Međutim, da bi se to spriječilo pojavljuju se razne udruge koje svojom aktivnošću pokušavaju to spriječiti.

O tom je pisao Jurica Pavić u Slobodnoj Dalmaciji  prošle godine i to kako se u Veneciji bore protiv kapitala koji zbog privatnih interesa guta sve što je nekad ljudima bila svetinja i tradicija. Ovo o čemu govori ovaj tekst, kako to drugi rade, može poslužiti i našim udrugama u njihovom radu. Evo tog teksta:

"Ako ste u životu ikad bili u Veneciji, ako ste u njoj proveli makar jedno popodne i provezli se vaporetom gradskog prijevoza kroz mletački Canale Grande, niste mogli s južne strane Velikog kanala ne uočiti jednu veliku gotičku lođu ispod koje je u jutarnjim satima uočljiva ljudska vreva. Ta lođa nedaleko od mosta Rialto venecijanska je ribarnica.

Pod tim nizom gotičkih lukova uz obalu kanala, ribari iz lagune od 16. stoljeća do danas prodaju svoj ulov - škampe i švoje, kanoče, kozice, grdobine i sipe. Mletačka peškarija stoljećima je dremljivo ležala uz mutni smeđozeleni kanal sve dok sredinom ovog mjeseca nije dospjela na prve stupce talijanskih novina.

Mletačka gradska uprava, naime, naručila je 2010. studiju izvedivosti prema kojoj bi se legendarna ribarnica Rialto trebala izmjestiti s postojeće lokacije. Logika koja je stajala iza te studije bila je uvijek ista, neumoljiva kapitalistička logika brojki.

Današnja mletačka veletržnica ribe nalazi se na lokaciji gdje joj je tijesno, gdje smeta širenju luke i većoj frekvenciji kruzera.

Veletržnicu je trebalo izmjestiti da bi se proširila luka, a kako je mjesto budućih hladnjača predaleko od peškarije na Rialtu, ribarnicu treba zatvoriti jer neće imati higijenske uvjete.

Budući da se nalazi u strogom centru, blizu najfrekventnijih turističkih punktova, bivša se peškarija - navodila je studija, može komercijalizirati i staviti u funkciju turizma.

Ovo što sam sad izložio otprilike je sažetak prijedloga s kojim su venecijanska lučka uprava i koncesionar veletržnice izišli pred gradsko vijeće i javnost.

Kako i u Italiji - kao i kod nas - svetinje lako padnu pod diktatom kapitala, vjerojatno su očekivali da će i tržnica Rialto pasti bez mnogo priče. No, dogodilo se iznenađenje. Ribari, peškaruše i građani Mletaka organizirali su se u građansku inicijativu "Venessia".

Obratili su se javnosti pismom koje nam po rječniku i motivima zvuči nevjerojatno poznato, i zaziva tolike usporedbe sa Srđem, Muzilom i Marjanom, Dubrovnikom, Pulom i Splitom. "Nakon svega", napisali su mletački aktivisti, "sad nam hoće uzeti i peškariju. Ako ona ode, što će uopće ostati?

Zar žele da u gradu ostanu samo suvenirnice, hoteli i restorani? Ako to žele, zašto nam ne kažu da se svi zajedno preselimo na kopno i ovaj grad napustimo zauvijek?" Tako su se javnosti obratili svjesni građani iz "Venessije", oblijepili su grad plakatima, prosvjedovali pred gradskom vijećnicom.

Ta višetjedna borba rezultirala je pobjedom, kad je mletački gradonačelnik Giorgio Orsoni obećao prosvjednicima da selidba ribarnice s Rialta definitivno nije opcija.

Čitajući o "peškarijskom ratu" u našem bivšem glavnom gradu, mi s hrvatske strane Jadrana ne možemo a ne pomisliti koliko nam elementi ove priče zvuče prokleto, neodoljivo poznato.

Sve sastavnice koja nalazimo u priči o peškariji Rialto, na Jadranu su u ovom ili onom obliku već prisutne, sa sličnim, zabrinjavajućim posljedicama.

Prva od njih su privatni koncesionari komunalnih usluga. U vrijeme sveopće, krute vjere u neoliberalne dogme, oni su devedesetih godina i na zapadu i kod nas uvedeni kao spasitelji koji će nas prikliješteni čvrstom rukom tržišta osloboditi starih, neučinkovitih i traljavih komunalnih poduzeća.

Sukladno toj dogmi, gradovi su takvim koncesionarima dali koncesije na plaže, tržnice, ribarnice, javnu rasvjetu, kolodvore, ponegdje čak i na struju i smeće, vjerujući da će usluga biti bolja i jeftinija.

Dogodilo se to da su koncesionari uzeli ono što je profitabilno, ostalo ispljunuli natrag zajednici poput kosti, a kvalitetu temeljne funkcije podredili su dobiti.

Tu komunalnu noćnu moru, parodiju neoliberalne ideologije Mlečani sad osjećaju na primjeru peškarije, Sinjani joj imaju prilike svjedočiti na gradskom autobusnom kolodvoru, a mi u Splitu vidimo je na svakoj gradskoj plaži, koju koncesionar čisti samo onda i ako to treba zbog obližnjega kafića.

Slično kao i stari Dubrovnik ili splitska povijesna jezgra, i Venecija je "shrinking city" koji je u trideset godina izgubio trećinu svoga stalnog stanovništva, a u stambene kvadrate tih "nestalih" stanovnika uselili su se povremeni stanovnici, vikendaši, pansioni i hoteli.

Slično kao Dubrovnik i Korčulu, i Veneciju su satrli kruzeri, s tim da pošast kruzera u Veneciji ima dodatnog "saveznika": autobusne ture iz Češke, Mađarske i Hrvatske koje parkiraju na prilazu gradu, i puste turiste da na tri ili četiri sata tumaraju gradom.

Sve to zajedno stvorilo je smrtonosni koktel gužve, skupoće, visokih najmova i manjkave infrastrukture koji je iz najljepšega grada na svijetu u 30 godina istjerao 25.000 stanovnika.

Oni preostali u njemu su gotovo podstanari, rijetki mufloni koji žive u zabačenijim gradskim "sestrierima", daleko od otrovnih komercijalnih koridora oko Trga svetog Marka i Rialta.

Peškarije su, i konkretno i metaforički, odraz toga čitavog stanja. U Veneciji, gašenje ribarnice bilo je još jedan, konačni znak lokalnom stanovništvu da njihov grad više nije namijenjen - njima. Kod nas, nešto se slično već dogodilo, ili se upravo događa.

U posljednjem desetljeću stare su ribarnice ugašene u Dubrovniku i Trogiru, a ona dubrovačka danas je restoran na povlaštenoj lokaciji. Ribarnica u Makarskoj predmet je stalnih trzavica i sukoba ribara i privatnog koncesionara koji ne radi u njihovu interesu, nego dakako - u svome.

Ona splitska opstala je i još uvijek se odvažno drži, ali ne smije se zaboraviti da je ne tako davno i sama bila predmetom turističkih prisezanja, pa čak i planova da se ugasi i pretvori u restoran.

Pritom se problem frižidera i veletržnice u Splitu nije pojavio, jer takve "luksuze" splitska ribarnica ni nema: kod nas riba počiva u hladnjačama koje su parkirane na rivi, a kad bi netko nekad poželio regulirati prometni metež ispred Svetog Frane, na udar bi dospjela i peškarija koja - bizarno, ali doslovno - ovisi o tankoj niti tolerirana, nelegalna parkiranja.

Slično kao i u Veneciji, i u Splitu je peškarija jedna od posljednjih značajnih komunalnih institucija koje nisu izmještene iz centra. Splitsko središte već je i sada podosta "venecijanizirano", ono što u njemu jedino postojano buja jesu hosteli, galerije i pizze na trokut.

Kazalište, ribarnica i Pazar jedine su preostale institucije koje su protuteža tom opasnom trendu.

Iskustvo afere "sir i vrhnje" pokazuje kako je dovoljna samo jedna mala nesmotrenost zakonodavca da fino socijalno i kulturno ravnovjesje na kojem te institucije počivaju ode zauvijek nakrivo i rasprši jednu mikrokulturu. Ono što se dogodilo mletačkoj peškariji, prijeti kod nas i Pazaru i peškariji - jer, ekonomske silnice su iste, isti pritisak kapitala, isti dogmatski ideološki okvir".