Jebemu Pedja, pa zašto sam te stavio da ovo vodiš, konju ogromni, pa ti znaš ustaške, snimilo te dok reveš Thompsona, do sutra ujutro hoću da svi revete kao Pedja – dreknuo je Zoki.
Pripreme su obavljene u najvećoj tajnosti. Tek su najviši šefovi komercijalne TV kuće znali kakvu ekskluzivu imaju. Jedno je okupiti za emisiju skupinu relativno poznatih „selebova“, a sasvim nešto drugo – vrh stranke na čelu s premijerom države, piše Ivan Blažičko u kolumni za direktno.hr Bila je to i golema logistička operacija.
Na sastanku s producentima šef je bijesno urliknuo – ma kakav TV studio, budale, pa tamo stane tek stotinjak ljudi, idemo u sportsku dvoranu. Ali kako ćemo prebaciti scenografiju, kamere, tehniku – pitali su producenti. Sav zajapuren, Zoki se okrenuo Dragovanu i urliknuo – pa kakvim me to glupostima ovi peglaju?
Raskidaj ugovor, idemo sami, ko’ ih šiša. Ali šefe, što ćemo s kostimima, šminkom, maskama, to sve rade njihovi ljudi – brinuo je Igor. Nemoj sad još i ti srati, idemo „u suho“, bez maski, naša će preobrazba biti unutarnja, duhovna, vidjet ćeš, ljudi će ostati bez teksta. Siroti Dragovan nije mogao odbiti naredbu i odmah je krenuo u akciju – prvo je za lokaciju izabrana je mala dvorana „Doma sportova“ ( zlobnici tvrde da za veliku nije bilo dovoljno interesa među partijskim statistima).
Kad je riješio prostor, tajnik se bacio na rekvizitu. U podrumu na Iblerovom trgu tražili su on, Milanka i prvi organizacijski pomoćnik, dobrodušni div Pedja, hrvatske zastave. Cijelo jutro, kopajući po nevelikom prostoru punom Titovih bista, sabranih djela Jakova Blaževića, Ede Kardelja te Slavka Goldsteina i njegovog sineka, nisu mogli naći niti jednu. Bilo je tu partijskih crvenih, bilo je pažljivo, u parafinski papir umotanih trobojnica bivše države, spremnih za trenutnu uporabu, ali, ko’ za vraga, baš niti jedna hrvatska. Da ih nismo posudili Josipoviću za kampanju, nježno je zacvrkutala Opačićka gledajući zadivljeno napete Igorove mišiće dok premeće kutije sa stotinama primjeraka remek djela „Tražio sam crvenu nit“.
Daj Milanka, ne laprdaj, pa Ivo nije htio ustaške zastave ni blizu, sjećaš se da nije imao niti jednu u izbornom stožeru – odbrusi Veli Pedja i jednim pokretnom digne paletu rasprodanog „Tita“, famiglie Goldstein. No, ni u tom kutu nije bilo niti jedne hrvatske zastave u partijskom podrumu pa je Dragovan odlučno prekinuo potragu – nema ništa, zaboravite, daj Pedja, zovi Marasa, neka nabavi po firmama, ima sigurno na Velesajmu, neka mu oni donesu. Idemo dalje, popodne postroji gore u dvorani našu mladež. Koga, zbunjeno je pitala Opačićka?
Mladež Milanka, mladež, počni već jednom usvajati terminologiju. Maras je popodne donio zastave, u dvorani na Iblerovom okupilo se stotinjak mladih članova partije, došao je i Zoki osobno provjeriti kako idu pripreme. Pedja je preuzeo vođenje generalne probe. Slušajte me dobro, sad idemo „tutta forza“, točno onako kako ćemo sutra u Domu sportova. Uzmite zastave. Partijske junoše žustro krenuše prema hrpi u kutu dvorane, kad, odjednom, prvi među njima stane kao ukopan. Što je sada, idemo, zastave u ruke – viknu Grbin.
Petorica juniora iz prvog reda okrenula su se prema Zokiju koji je stajao sa strane i zbunjeno su promrsili – ali, šefe, pa to su HRVATSKE zastave??? Pa da, glupani, gubio je živce Zoki, to nam treba sutra za emisiju, zar ne razumijete ideju ovog showa, preobrazbu, transformaciju? S mrvicom gađenja u pogledu, junoše uzeše barjake i rasporediše se po dvorani. Tako, to je dobro, zadovoljno se oglasi Pedja.
A sad, idemo iz petnih žila, pjesma. I odjeknu da se Iblerov stresao – Od Vardaraaaa pa do Triglavaaaa!!! Neeeeee, neeeeee, kreteni, ne slavimo još pobjedu na izborima, ovo je druga točka bez koje nemamo šanse, pomahnitao je Zoki. Jebemu Pedja, pa zašto sam te stavio da ovo vodiš, konju ogromni, pa ti znaš ustaške, snimilo te dok reveš Thompsona, do sutra ujutro hoću da svi revete kao Pedja – dreknuo je Zoki i potpuno lud izletio iz dvorane.
Radilo se na Iblerovom cijelu noć. Martina Tomčić nije se odazvala pozivu za upjevavanje pa je uskočio Mile Kekin, umjesto koreografa Igora Barberića plesne pokrete je Opačićku i Lalovca podučio Oli Frljić, a jedino je majstor transformacije Mario Petreković odradio šihtu i podučio partijske drugove kako ući i izaći iz lika, kako se uspješno pretvoriti u nešto što nisi. Mario je fri lenser, a lova je lova, pa makar i partijska.
Veliki je to bio dan. Nije bilo Mešina i Bitorajca, ali nisu bili ni potrebni. Glavni lik, čovjek koji je tijekom nastupa izveo čak nekoliko fantastičnih transformacija, vodio je show bolje od vrhunskih profića. Za početak je pustio light zabavljače. Grčiću je crvena gljiva bila sretna, on se trebao pretvoriti u glupog Augusta, u lik kojeg s golemim uspjehom igra već četiri godine. Opušten kao Luka Bulić dok glumi Massima, pjevušio je o 500 novih radnih mjesta za Hrvate svaki tjedan. Tek je uvježbano uho moglo čuti tihe back vokale koji su sekundirali – u Njemačkoj, u Njemačkoj. Sljedeća je bila Milanka. Ona se prerušila u Milanku Opačić i bulaznila o imenima i prezimenima, o izlasku iz krize, a dok se zavodljivo ljuljala po Frljinoj koreografiji gledala je Igija i zamišljala kako zajedno plove u bespuća povijesne zbiljnosti.
Bit će zadovoljan kad vidi koliko sam se ufurala u ulogu, sanjala je. Financministar Lalovac bacio je publiku u afan. Bio je oličenje Ice – Tija i repao je na najjače – vratite pare smrdljivi bankari inače ćemo vas posmicati našim crvenim Magnumima, sve vas proklete bankarske svinje, na čelu s našim guvernerom, kojeg smo baš mi postavili na njegovo mjesto. Pri kraju te sjajne gangsta reperske epizode, pretvorio se, u hipu, na otvorenoj sceni, u druga Tita i zaurlao, efektno, za kraj – Dosta, ova vlada priznaje samo sud partije!!!
U dvorani je nastalo ludilo, vitlalo se zastavama ( delegatima je na ulazu podijeljen letak – ne napadajte i ne pucajte na drugove koji će mahati zastavama, kasnije ćemo vam objasniti zašto mašu i zašto baš tim zastavama ), a tek je Veli Pedja skakutao tribinama i lupao šamare svakom klincu koji bi se zaboravio i nehotice, umjesto Hrvatska, Hrvatska, viknuo prirodno i urođeno partijskoj mladosti, pardon, mladeži – Juga, Juga.
A onda je za malenu govornicu izašao on. Kakav pišljivi Luka Bulić, koji jadni Saša Lozar, kakva malešna Maja Šuput? Prvo je bio lav Clarence i zazvao braću i sestre, lavove i lavice. Pa se vinuo pod krov dvorane, kano soko sivi i zakliktao, đe ste sokolovi, oca vam jebem? Nastup je trajao dugo i nema ovdje mjesta nabrajati što je sve izgovorio i u što se sve pretvorio ludi Zoka. Tek na kraju, mašući stisnutom šakom, pretvorio se (bio je to najefektniji dio nastupa ) u samog – Antu Pavelića. Oni bliži pozornici kunu se da je viknuo – Za dom!!!, ali je to američki Čeh koji brine o pi aru pretvorio u Za mnom!
Rekao je i – Hrvatska raste, ali nije precizirao misli li na javni dug, na broj stanovnika uvećan za 70 tisuća migranata ili na nešto treće. Ali, nije to bilo ni važno. Publika je bila oduševljena, bio je to potpuni trijumf, preobrazba o kojoj će se pričati godinama, a Bauk ni lipe nije morao platiti šminku i masku.
Malo su zbunjeni ostali samo članovi stručnog žirija – Lovrićka, Pofuk, Pavičić, Gerovac, Perica, kompletna politička rubrika Neues Zeitunga i još mnogo, mnogo njih. Umirio ih je tek Zokijev značajni mig na kraju predstave. Članovi partije, napucani adrenalinom, iako malo zbunjeni, izašli su na kišnu zagrebačku subotu. Milanka se stisnula pod kišobran s Dragovanom – pazilo se na svaki detalj – kišobran jest bio crveni, ali šestinski. Hodali su prema novom Audiju njezina ministarstva, pokušala je to obuzdati u sebi, ali nije izdržala – ženska znatiželja bila je jača i pitanje je izletjelo samo – Igore, jesmo li mi sada ustaše?