Često sam u Splitu, i gledam prema Dioklecijanovoj palači, i prema onoj prvoj kuli, pa se divim njezinoj starini i postojanosti, ali me uvijek osupne neki grm kapara, žbun koji svojim korijenjem razjeda kamen te palače, ili me osupne nešto što su učinili ljudi, a neprikladno je jednome takvom mjestu.
I svaki put mi bude žao što i Split nema neko svoje društvo prijatelja splitske starine, koje bi se brinulo o nečemu što je davno sagrađeno i obavljalo onaj posao koji obavlja Društvo prijatelja dubrovačke starine, a bez kojega Dubrovnik ne bi mogao izgledati onako kako izgleda danas. Najčešće ćemo se sjetiti zidina i njihove restauracije, ali ne radi se tu samo o zidinama. Kada gledamo Stradun, možda nam se može učiniti kako je uvijek bio takav, tako popločan, sa svojim dućanima i onim ulazima u obliku potkove, a zapravo nije tako.
Prije samo pedeset godina, taj je Stradun izgledao drukčije, prepravljen svim onim intervencijama iz doba Austro-Ugarske, koje je dugo i ustrajno trebalo ispravljati da bi se mjestu vratio njegov izvorni oblik.
Društvo prijatelja dubrovačke starine obavlja mahom nevidljiv posao, koji samo u nekim svojim elementima biva vidljiv, posao koji bi morao raditi svaki stanovnik Grada.
Ali ljudi se toga, naravno, ne drže, nego postavljaju vrata i prozore od plastike, po fasadama stavljaju kojekakve nakarade, i rade tako protiv Dubrovnika. Meni je čast što sam već odavno član Društva prijatelja dubrovačke starine, iako sam, na žalost, i protiv svoje volje, dugo prilično neaktivan, ali sam u duhu onaj koji odobrava sve ono što djelatni članovi Društva rade.
Kada gledamo dubrovačke palače, općenito kada gledamo neke lijepe i raskošne palače bilo gdje na svijetu, moramo imati na umu kako iza svake od njih stoji po jedan veliki čovjek. Svaka je palača jedan veliki čovjek. Da bi ona mogla opstati u svojoj ljudskosti, potreban je i danas pojedinac, veliki ili mali čovjek, koji će čuvati palaču, njezino dostojanstvo, zauvijek. /LUKO PALJETAK/
SPONZORIRANI ČLANAK