Ponovimo, lustracija ne znači ujedno i lov na vještice, lustracija je zapravo puno blaži oblik denacifikacije kakva je provedena u Njemačkoj poslije 2. svjetskog rata i bila je vrlo opširna, ali nije bila sveobuhvatna, dakako, da svi oni koji su bili nešto u 3. Reichu nisu zahvaćeni lustracijom. Ako želimo biti pošteni točno se zna tko je što bio u komunističkom režimu, Hrvatska je mala zemlja da bi se nešto moglo sakriti usprkos nevjerojatnom trudu pojedinih hrvatskih novinara koji strahuju da bi se i na njih odnosila lustracija, strahuju opravdano.
Misli li netko da se na glavešine UDB-e, a nakon što je završio Domovinski rat, ne bi trebala odnositi lustracija? Recimo da je kojim slučajem preživio zar bi pošteđen lustracije ostao Ante Baja Jurjević, sam Tito? Potpuno je jasno da bi pod lustraciju dospjeli oni koji su odgovorni za Bleiburg, ne samo da bi bili lustrirani da su živi već bi, vjerujemo, završili u zatvoru?
Zar je tako teško 'pogoditi' tko bi bio zahvaćen valom lustracije, ako ne bi, a ne bi, disidenti komunizma? Svi oni koji su sudjelovali na direktan način, dakle, zapovjedni i izvršni, u slamanju hrvatskog proljeća posve je sigurno bili bi pod lustracijskim valom, nažalost u Hrvatskoj nisu, neki čak predaju na fakultetima.
Ukratko rečeno, nema tu odmazde već samo pravde, odnosno traženja odgovornosti, makar i moralne, za one koji su u komunističkom režimu pridonijeli brojnim patnja običnih građana, ali i onih bez kojih takav režim ne bi mogao postojati, dakle, onih koji su režim nosili na svojim plećima. Ponovimo, nedvojbeno među njima ima i novinara. Što bi se dobilo lustracijom, pitaju se neki? Naravno, prije svega satisfakcija za žrtve. Zar žrtve nisu najvažnije ili od svih zločina komunistički moraju ostati nekažnjeni? /Ivana/