Mlada magistra ekonomije, 28-godišnja Ana (podatci poznati redakciji) Hrvatsku je napustila 2014. godine, a o razlozima odlaska, današnjem životu u Njemačkoj i razlici između hrvatskih i njemačkih poslodavaca progovorila je za naš portal. S odmakom od zemlje u kojoj nakon završetka studija nije mogla naći svoje mjesto u poslovnom svijetu, i danas govori teška srca, no Njemačka joj je u vrlo kratkom vremenu pružila daleko više.
“Bila sam nezadovoljna. Pogotovo zato što sam s netom završenim faksom imala ambicije da ću radit u struci. Prije kraja studija zaposlila sam se preko Studentskog centra u struci u tvrtci u branši ljudskih resursa od svibnja 2009. do siječnja 2010., a onda u jednom knjigovodstvenom servisu na samo šest mjeseci. Onda sam dobila otkaz kao višak”, započinje Ana svoju priču te je za
dnevno.hr opisuje:
“Tvrtka je jako loše stajala i za jedno dva, tri mjeseca otišla je u stečaj ili su se nekako preimenovali jer su imali jako velike dugove… Uglavnom, ja sam tamo došla posljednja i morala sam prva van. Kasnije sam čula da su i ostali pomalo odlazili. Zatim je uslijedilo slanje molbi i poštom, prilikom čega sam naravno trošila svoj novac. Na natječaje na koje sam se prijavila internetom odgovoriti su znale tek veće tvrtke, a kada bih otišla na koje testiranje i prošla prvi ili drugi krug, uglavnom bi mi se prestali javljati. Pitala sam se je li moguće da nekad dobra studentica, vrijedna radnica ne može proći samo zato što nije adekvatno riješila jedan matematički zadatak ili trik pitanje na testiranju? To se samo skupljalo u meni… Dosadilo mi je sjediti doma, tražiti roditelje svaku kunu i počela sam razmišljati da bi odlazak iz zemlje možda bio dobar izlaz jer sada već imam skoro 29 godina, a tek jednu godinu staža… To me najviše brinulo”, nastavlja Ana koja se posla nije bojala niti u jednom trenutku. Štoviše, trudila se raditi bilo što pa je tako radila na popisu stanovništva te kao sezonska radnica na Viru.
“Radila sam na Viru u jednom poznatom trgovačkom centru za 2900 kn mjesečno. Toliko stresa i posla, bez dana slobodnog za tako malo novca, to je sramota. U sezoni bi blagajnica trebala imati barem 4500 – 5000 kuna jer ima toliko obaveza, više nego punjač polica. Blagajna je i mjesto gdje se plaćaju računi, isto i bankomat, plaćanje u ratama i to sve naravno dok je u trgovini ludnica. Kupci se svako malo obrušavaju na blagajnice koje s cijenama i problemima oko njih nemaju ništa, a uvijek su im krive”, opisuje ova mlada djevojka svoje pokušaje zarađivanja za život unutar granica Lijepe naše.
Razlika hrvatskih i njemačkih poslodavaca – nebo i zemljaNa naše pitanje o razlikama hrvatskih i njemačkih poslodavaca Ana je imala što reći jer je već iskusila i njemačku stranu priče.
“U Hrvatskoj poslodavac uopće nema naviku pohvaliti radnika koji dobro radi. Tako je bilo u i tvrtci koja se bavila ljudskim resursima, knjigovodstvenom servisu, a o trgovačkom centru u kojem sam radila da ni ne govorim. Nije mi nitko trebao bacati tepihe pod noge, ali reći „zadovoljan sam s tvojim radom“ bilo bi ponekad sasvim dovoljno, to sada tek vidim razliku”, ističe Ana koja je dolaskom u Njemačku vrlo brzo počela raditi.
“Naravno da se ovdje radi puno i vikendima i svakako. Ja radim sad u Subwayu, trgovina/restoran koja je svojedobno bila i u Zagrebu. Prodajemo sendviče i salate. Radi se puno, ali sam za svaki prekovremeni plaćena. Nakon samo četiri tjedna rada šef je došao i rekao: ‘Jako sam zadovoljan tvojim poslom, odlično radiš, iskrena si.’ Od tih sam riječi ostala paf. Pohvale je dijelio i pred ostalim radnicima, a brzo sam dobila priliku i učiti za voditeljicu smjene. Sada sama vodim popodnevnu/večernju smjenu. Moj posao spada u gastronomiju, znači opet ne radim u svojoj stuci, ali u njoj intenzivno i dalje tražim posao. U Njemačkoj je kao i u Hrvatskoj što se toga tiče, ima jako puno ekonomista i konkurencija je ogromna. Ali eto, u međuvremenu dok ne uleti nešto bolje i dok još bolje ne izvježbam jezik, Subway je dobar! Plate me i imam po dva dana u tjednu slobodna. Plaća je sigurna i mogu si priuštiti puno, puno više nego u Hrvatskoj”, nastavlja Ana koja se prisjeća da joj u trgovačkom centru nisu dali da iskoristi svoje slobodne dane na kraju sezone, rekavši joj da je svoje dane već iskoristila, iako to nije bila istina.
Tko hoće raditi, u Njemačkoj može naći posao“Radni uvjeti su dobri. Nitko me ne maltretira, dobijem pošteno plaćeno za svoj rad. Trenutno me ovo zadovoljava. Kažu da nisi Hrvat ako u životopisu nemaš upisan rad u gastronomiji”, ističe Ana uz smijeh te dodaje da u Njemačkoj ima daleko više mogućnosti nego u Hrvatskoj. “Tko hoće raditi, ovdje može naći posao. Pa i čistiti ako treba, a u Hrvatskoj i za čistačicu trebaš imati vezu”, dodaje.
O Hrvatskoj i problemima čitam na internetuIako se fizički odmaknula od svoje domovine Hrvatske, i dalje se o njoj i njezinim problemima informira, kako kaže, najviše preko interneta te žive komunikacije s obitelji i prijateljima koji su ostali i koji joj, kaže, jako nedostaju.
“Trenutno ne razmišljam o povratku. Razmišljam kako još bolje naučiti jezik, kako doći do posla u ekonomiji i kako si ne mogu dopustiti da ne radim”, kaže Ana koja je još u Hrvatskoj završila razinu A2 tečaja njemačkoga jezika, a u Njemačkoj razinu B1 pa se s jezikom već vrlo dobro snalazi. “Jezik se uči svaki dan. Gramatika mi ide, a i vokabular dobivam… Njemaci dobro reagiraju, mislim da je bitno da znaš razgovarati, jer ako ne znaš njihov jezik, ipak mislim da si neki misle „scheiß Ausländer“, šali se mlada Hrvatica koja smatra da Hrvatskoj treba “neki industrijiski boom, da se otvori puno, puno tvornica i da industrija krene. U Njemačkoj je gotovo u svakom selu neka tvornica. To je u Hrvatskoj sada nezamislivo… Industrija pokreće ekonomiju, onda ljudi više troše i priušte si više. Pa bi tako i mali obrtnici opstali. A danas primjerice, tko će ići u kozmetički salon u mojoj rodnoj Kutini kad svaka druga obitelj ondje mora paziti na svaku kunu kako bi mogla na vrijeme platiti režije”, zaključuje Ana koja svoju budućnost, unatoč ljubavi prema Hrvatskoj, nastavlja graditi izvan njezinih granica…