Dan je bio divan, ljetni, kasnila sam desetak minuta jer sam se uputila pješice i ne uzevši u obzir da hod u visokim potpeticama nije baš tako udoban, ako se radi o šetnji od dva kilometra. Kakogod, htjela sam uživati u izlozima putem i prikupljati impresije, pored parfumerijskih, mirisnih stalaka.
K. je već sjedila za stolom i doslovno kokodakala na svoj handy, svi su je mogli čuti.
Na moj pozdrav mahnula je rukom, a na upit, hoćemo li se premjestiti s terase u unutrašnjost broda, gdje nije bilo ljudi, odmahnula glavom.
Pričala je i pričala, priča je bila čak i zanimljiva no ona je bila toliko glasna da sam pomalo gubila nit razgovora a uspjela je u rekordnom roku otjerati par gostiju za susjednim stolom. Neko vrijeme sam čak i uspijevala doći do riječi od nje no kad smo se dotakle teme seksa, ipak me nadjačala. Svi preostali gosti mogli su vrlo jasno čuti kakav sex voli, koje joj poze odgovaraju te koji kondomi najljepše mirišu. Činilo se kao da uživa u provociranju, naprosto se nije osvrtala na okolinu. Nisam znala kud pogledati od stida no nju to nije diralo. Pokušala sam ju utišati no pravdala se: „Ma jebe se meni za tuđe mišljenje“ te se prisjetih kako to i nije istina jer u nekoliko situacija tuđe ju je mišljenje zapljusnulo poput vala te ga je čak zarosila suzama. Pitala se nekoliko puta, odakle ljudima o njoj informacije? Odakle kreće trač?
Odlučila je „kokodakati“ i dalje, kao da je na vlastitom gruntu ili livadi te pomislih onu: „Može seljak u grad ali grad u seljaka ne može.“ Zapitala sam se je li to istina? Svi mi imamo pomalo „kamenih“ gena, rijetki među nama bilježe srebrnu žlicu u ustima po rođenju, pet generacija koje su se kupale u kadi, par obiteljskih sveučilišnih diploma, doktorata.
Iako je pred deset godina doputovala u ovaj grad na studij, iz sela udaljenog dvadesetak kilometara te isti u roku završila i stekla vrlo cijenjenu titulu, nikad se zaista na grad nije navikla niti mu se prilagodila a njeni decibeli nadjačavali su i vlastite napore da se malo stiša te se radi njih čak i šalila: „Šta ja mogu, govorim tako, vrlo glasno. Kome paše super, kome ne paše, neka prošeta.“
Ostale smo gotovo same u restoranu na brodu, dan je i dalje bio sunčan i lijep a ja sam se pitala koliko joj njen stav šteti u životu, u susretu s netolerantnim ljudima.
Iznenađuje koliko ljudi ne mari za dojam kakav ostavlja na okolinu i sugovornike te koliko se neugodno iznenade kad o njima prasne trač. Pitaju se, odakle im informacije?
Pa ljudi božji, vi im ih dajete!
Epizoda druga, smjestih se neki dan za stol u omiljenom kafiću, s namjerom da u miru popijem kavicu, prosurfam internet prostranstvom. Neko vrijeme je bilo ugodno tiho, iz zvučnika je dopirao meki chill no atmosfera se naglo zažarila kad su na ulaz lokala ušetale dvije tip top sređene gđe? i već pri prvom pogledu na njih moglo se predvidjeti da nam slijedi zabava, nešto poput noćnog TV showa. Pogađate, čitavo su vrijeme mljele, iznosile svoje i tuđe prljavo rublje, oprale nekoliko prijatelja i ljubavnika. Točno znam tko sad koga voli, tko za kim čezne, tko s kim spava. Ali, lako za mene, ja neću nikom reći, no što je s drugima?
U lokalu nisam bila sama.
Lako i za ove dvije, može se preživjeti dvije razuzdane individue no takvih „gradskih cura“ je pun (vele)grad. Neke od njih nose aureolu uspješnih poslovnih žena i otkrivaju svoj primitivizam već prvim dolaskom na sastanak, na kavu.
Ma možeš ti, dušo, imati tri stana u Zagrebu ali što ti vrijedi kad nemaš kulture ponašanja i življenja, kad ne poštuješ ni svoj ni tuđi privatni život a nisi u stanju ili ne želiš ukrotiti svoje glasnice i poštivati pravila dijaloga? Što ti vrijedi da živiš nasred prelijepog kvarta kad se ponašaš poput obijesne zvijeri? Što ti vrijedi da živiš u metropoli od koje te kilometrima udaljava pogrdni rječnik i iz tebe progovara opanak? Što ti vrijedi kad se hraniš tuđim životima, izruguješ svima ali sebe zaobilaziš i štediš?
Što ti vrijedi da živiš u gradu a njime hodaš kao da te voda donijela? Što ti vrijedi život u gradu kad u svojih unajmljenih tridesetak kvadrata jedva uguraš bicikl i psa, a u prodaju ga nudiš oglodanih i izrezbarenih štokova? Što ti vrijedi život nadomak starom gradu kad se u njemu ponašaš kao da si stalni posjetitelj gradskih prčvarnica, kad turistu ne znaš ništa reći o povijesti svog grada, objasniti gdje ima najljepših gradskih stuba i skrivenih prolaza za poljupce? Što ti vrijedi život u gradu kad se u njemu ne snalaziš, ponašaš kao cirkusant, kad ti iz auta trešti najžešći folk uradak a vozači moraju pogađati kud namjeravaš skrenuti i kojom trakom voziti?
Tko odabere život u gradu, trebao bi prihvatiti i njegova pravila, uz njih prigodan rječnik, stil života, kulturu ponašanja, baš onako kako kućni red prihvaćaju novi stanari zgrade no katkad je više kulture na selu nego u metropoli, više pažnje ljudi poklanjaju jedni drugima a uz elementarne sadržaje poput onih u gradu, na selu žive poput malih bogova.
Građani, prave dame i gospoda, širom svijeta, ne guraju se u centar jer odavno nije njihov, nije njima do neposredne blizine rijeke ili jezera niti do toga da vide i budu viđeni na gradskim ulicama. Oni se povlače van grada, često u brda, gdje imaju vlastiti spa centar i bazen nasred imanja.
Žele se buditi uz cvrkut ptica i lijegati uz lavež udaljenih pasa. Milije im je kreketanje žaba u susjedovom ribnjaku od kokodakanja po kafićima. Žele se napokon naspavati i ne strahovati za svoje zdravlje, žele imati svoj komad raja, komad vrta i budućnosti. To je razlog zašto za život biraju vangradska naselja i mjesta, pa čak i sela, ponekad smiješnih naziva. U zamjenu za mir i udoban život, nude tablice gradskih ulica i trgova zvučnih naziva. Imaju svoje aleje mira na vlastitim zemljištima.
No, kad se spuste u (vele)grad, radi posla ili druženja, rado bi izbjegli galamu i necivilizirano okružje.
Oprostite mi na čitanju misli svih onih kojima u gradu nedostaje mira i kulture, radosnog, kulturnog življenja, kojima je npr 31. svibanj bio dan njihovog grada, Zagreba, koji dopušta doseljavanje i odobrava istiskivanje zagrebačkog naglaska.
„Ne mrze Zagrepčani nikoga iz provincije, barem ne oni pravi, autohtoni“, reče nedavno jedan moj poznanik, “ ali ne vole čobanizam, primitivizam niti glazbu koja otupljuje um i duh a trešti iza svakog ugla a jednako tako, protiv su tiranije na gradskim ulicama i trgovima.“
Stoga, idući put kad sjednete u gradski kafić, podsjetite se da uvijek netko htio – ne htio, sluša vaše razgovore a nađete li se na gradskim ulicama u prilici da budete vodič nekom turistu iz egzotičnijih krajeva, koji bi vrlo rado upoznao vaš grad, a posebno ako ste građanin/ka Zagreba, uprite svo svoje znanje stranog jezika jer je u vaš grad donio dašak svoje kulture i novaca. Usput ga naučite i omiljenu domaću poštapalicu:
„Keep calm and say kaj!“