U okolici Dubrovnika posebno su stanovnici Rijeke Dubrovačke i Stona stradavali od malarije.
Ston, gradić na zapadnoj granici Republike poznat kao važno strateško i administrativno središte, ali mjesto od Dubrovnika dosta udaljeno i osamljeno, a osim toga na zlu glasu zbog kronične malarije koja mjestom vlada.
Osim podosta podataka o epidemijama koje su se javljale u srednjovjekovnom Dubrovniku u arhivskim dokumentima iz kraja XV st., uočljivi su zapisi o bolesti koja se u epidemijskom obliku javila u Stonu 1495. g. Tada je zavladao »veliki pomor koji je trajao šest godina«. Po Anonimu i Gunduliću, tada je u Stonu umrlo 60 osoba iz vlastelinskog staleža i oko 800 pučana, a slično je bilo i po cijelom poluotoku Pelješcu.Tada je stonski knez bio Ilija Crijević, dubrovački pjesnik koji se također razbolio od ove epidemijske bolesti. Izgleda da se radilo o malariji.
Osim u Stonu malarija se, na teritoriju Republike, javljala i u Rijeci dubrovačkoj. Danas je to razumljivo. I jedan i drugi kraj obiluju plitkim, ustajalim vodama, gdje se za ljetnih mjeseci skupljaju rojevi komaraca. O malariji u Rijeci dubrovačkoj nema mnogo arhivskih podataka. Vjerojatno se na tom području i sporadično javljala, i u manjem intenzitetu. Močvarno zemljište u Rijeci dubrovačkoj je moglo biti oko samog izvora, dok je u Stonu najveći dio zemljišta pun morskih kanala, bara, lokava i plićaka. Tu se morska voda uvlači daleko i plitko u kopno, i čini idealne uvjete za razvoj komaraca. Kako je, s druge strane, proizvodnja soli bila od itekakvog interesa Republike, nastojalo se da »mnoštvo plićaka« bude što više, kako bi i soli bilo što više. Zbog toga je i bolesti, za koju danas znamo da je bila malarija, u stonskom području bilo mnogo.
Malarija se u Rijeci Dubrovačkoj spominje 1459. g. S obzirom na endemičnu malariju u Stonu i Rijeci Dubrovačkoj dubrovačka vlada 1459. određuje trojicu vlastele, koji u pratnji liječnika obilaze zemljište u Rijeci, pa, nakon toga, a i nakon razgovora sa starijim ljudima koji tamo žive i »dugo pamte«, smatraju da je uzrok groznice »zastoj riječne vode u manjim kanalima i barama. Slatka voda sporo otječe u more i razlijeva se, a kako plima doprinosi da njen odtok bude spor, to se lako stvaraju bare i plićaci. Tu se zadržava lišće, nečistoća, trstike, i stvara se smrad, a ovaj jeuzrok groznici. Zbog toga se predlaže da se kanali očiste i uspostavi bolji i brži odtok vode«.
Kasnije više nema podataka o epidemijskoj naravi groznice u Rijeci Dubrovačkoj. Vjerojatno se javlja sporadično, iako je uvijek bila prisutna u obliku endemije.
Malarija u Stonu je tu još od prvih naseljavanja toga područja. I samo latinsko ime,stagnum, znači: močvara. Već spomenuta epidemija, koja je (po Gunduliću i Anonimusu) pomorila veliki broj ljudi, a koja se pojavila u drugoj polovici 1495. g., najvjerojatnije je obilnija i opsežnija epidemija malarije.
Osim kneza, Ilije Crijevića koga je Vlada ovlastila da uzme šest žena da nose vode bolesnicima, a i za »ostalu službu«, razboljeli su se bili i stražari Stona.Vlada je zbog toga odlučila da se u Ston pošalje 50 novih vojnika s većom plaćom. Kako i u solani nije bilo dovoljno radnika, odlučeno je da se seljaci, koji borave u dubrovačkom Primorju, prisile da odu na rad u solanu, ali da im se dade veća plaća. Od dvojice vlastele koja su se razboljela, jedan je umro. Iz arhivskih podataka znamo da je to bio Lujo Saraka, zapovjednik tvrđave Koruna u Malom Stonu. 31. kolovoza je na njegovo mjesto Vlada poslala drugog vlastelina. Zanimljivo je da se to događalo u Malom Stonu, gdje inače nema malarije.
U Malom Stonu uvjeti su bili nešto bolji, u njegovim uličicama bilo je više vjetra pa zato i manje malarije.
Dužnosti koje su dodjeljivane dubrovačkim plemićima u Stonu cbično su bile opasne i teške, ne samo zbog borbe sa uskocima već i zbog malarije koja se pripisivala slaboj klimi mjesta. Kada se raspravljalo o zamjeni bolesnog Crijevića, odlučeno je da se budućem Knezu povisi plaća za 50 perpera, ali je isto tako odlučeno da nema nikakvih posebnih opravdanja za izbjegavanje službovanja u Stonu.
Poznavatelji dubrovačke srednjovjekovne povijesti znaju kako su i vlastela i službenici općine, a kasnije Republike dubrovačke nerado iz grada odlazili u Ston i stonsko primorje. Nerado zbog toga jer je tamo bio »nezdravi zrak« pun boleština, najčešće onih boleština u kojima je dominirala temperatura, vrućica, groznica, trbobolja, glavobolja. Ato su simptomi vezani za malariju, koja je, zna se, sa stajališta medicine dvadesetog stoljeća, bila endemička bolest u Stonu i stonskom primorju, stonskom polju i stonskom priobalju. Vode stajaćice stonskog polja bile su idealno mjesto za legla komaraca, osnovnih prenosilaca zaraze malarijom, nezaobilazne karike u lancu te, za ono doba, vrlo često fatalne bolesti. Pronalazilo se mnoštvo razloga da se ne ide službovati u Ston, ma koliko bolja plaća i bolje beneficije bile od sličnih poslova u gradu. A vlada je inzistirala na dobro organiziranoj upravi i djelovanju u održavanju svih gospodarskih djelatnosti u Stonu. Solane su bile i neophodne za svakodnevni život u općini, odnosno kasnije u Republici, i bile su još k tome izvrstan i izvanredan prihod dobrostojećoj financijskoj situaciji tijekom stoljeća.
22. 11. 1559. godine vijeća se o jarcima Stona, što da se napravi, da bi Ston bio zdravije mjesto. Predloženo je, da se sagradi zid preko jarka kod mosta, s otvorima za izljev kišnice i kanalizacije; sam jarak od mosta prema zapadu da se nešto naspe. Prijedlog nije primljen, te su određena trojica vijećnika Vijeća umoljenih, koji su imali poći u Ston i s nastojnicima solila odrediti, da li bi za zdravlje grada bilo bolje jarak isušiti ili ga još produbiti. Taj zaključak jezanimljiv i iz zdravstvenih razloga, jer iako nisu poznavali uzročnike malarije, sumnjali su, da tome može biti uzrok blato i voda, koja je ležala u jarku, ili da ima veze s tim.
U samom gradu Stonu porušen je, tobože radi saniranja malarije, veći dio južnogi istočnog gradskog zida, a u Malom Stonu smanjena je njihova visina, navodno na savjet jednog liječnika za jedne epidemije tifusa.
Povjesničari zdravstva ističu daje Ston bio jedan od najugroženijih središta malarije na cijelom našem primorju i da je malarija tamo harala kroz čitavo 19. stoljeće.
Preuzeto sa Zamaslina.