Svako ljeto iznova čujemo od vas kako u Dubrovniku ništa ne valja, kako više nema dušu, kako nas guše stolovi, jeftini mirisi fast fooda unutar zidina… Ima li u Dubrovniku više išta dobro?
U Dubrovniku ima - Dubrovnik. I nema te sile na svijetu koja može srušiti ljepotu i mudrost u gradnji ovoga grada. Put kojim je Dubrovnik krenuo otkada je naša domovina postala i naša država, nešto je što se meni čini krivim, ali ja možda nemam pravo. Meni se čini da bi Dubrovnik trebao biti središte svjetske umjetnosti, kulture. I podvlačim: da bi upravo tim mogao puniti svoje gradske kase.
Međutim, u vodećim mozgovima naše zemlje još nije razvijeno to pitanje, ta svijest o tome da se uz pomoć umjetnosti može živjeti puno bolje nego uz pomoć kruzera i pizza. Proći će vjerojatno još prilično vremena dok se grad izvuče lake zarade na pričama nedoličnim predaka i stvaratelja ovoga grada . Nadam se samo da se u međuvremenu neće srušiti. Dubrovnik primjerice, po svojim dimenzijama, može primiti određen broj ljudi, a on prima puno, puno, puno više od toga. To može biti opasno, može naprosto grad naprsnuti u svojim šavovima. Pa pogledajte što se dogodilo sa spomenikom Orlanda iz 12. stoljeća. Sav je napuknuo.
Pitanje je trenutka kada će se pred nama raspasti u komadiće. Netko je za to odgovoran. Ali, je li moguće da se sami Dubrovčani o tome ne pitaju kad ga susreću svakodnevno. Inače, ja sam optimistična: proći će naime još neko vrijeme, naučit će se novi tajkuni i bogataši da žive u gradu umjetnosti pa će se dogoditi samo ono što je prirodno - Dubrovnik će zarađivati novac onim što on stvarno jest - umjetnošću!.
Može li Dubrovnik dati više od pizze i paste?
Mani Gotovac i Goran Bogdan
To vam je kao neprirodni blud. Grad koji je sama umjetnost i može imati najbolju ponudu na svijetu, nudi dno dna kao svoju jedinu ponudu. Neprirodni blud ne može dugo trajati. Proći će još vremena da novopridošlice, neobrazovani ljudi , ljudi koji ne mogu razumjeti u kojem gradu, u kojoj ljepoti žive i koliko ih upravo to obavezuje, zatim svi mi zajedno , mi koji šutimo te oni koji imaju moć odluke , trebat će vremena da svi shvatimo kako je Grad trenutno u slijepoj ulici. Novci koji danas pristižu, pristižu na uništavanju grada i to će doći na naplatu, kao što sve dolazi na naplatu. Toga smo barem svjedoci. Kada se to dogodi , uvjerena sam, usvojit će se novi koncept. On glasi: umjetnost stvara turizam. Najbolji primjer je francuski grad Avignon . Taj je grad cijeli koncentriran na tu sintagmu i to je istodobno jedan od najbogatijih gradova u Francuskoj!!!!!!!!!!!!!!! To su činjenice. Valja puno rada, energije, volje, kreacije. Ovaj grad je stvorila kreacija. On ga zaslužuje i dobit će je kada, tada.
Nešto novo u ponudi Dubrovnika je gastro manifestacija koja uključuje drveni šank, stolove, klupe i kuhinju u parku u Pilama, što je ovih dana postavljeno. Kako to komentirate?
Znate, možda moramo doći do dna, zagušiti se u tom dimu, u tom mirisu liganja, možda nam te pizze moraju padati pa svilenim haljinama u Kneževu dvoru, možda trebamo sami postati jedna velika pizza, mirisati po njoj, a ne po Cristian Dioru, pa ćemo kao big pizza i sami sebi dodijati. Blizu smo tome!
Mislite li da će novi koncept Dubrovačkih ljetnih igara izvući tu situaciju u gradu na bolje?
Koncept ovogodišnjih Ljetnih igara tek je dao naslutiti što bi se moglo, što se sve krije, što odasvud vrije. Dubrovačke ljetne igre su dosada duboko vjerovale kako prikazujući tobože visoku, tobože akademsku, tobože izvanrednu i vrhunsku umjetnost, stvaraju Igre. Bilo je obrnuto. Stvarale su – laž. Istinu su skrivala pod tepih. Ovog ljeta dijelovi te istine proviruju odasvud. Vidi se na Igrama gdje smo i što se s nama dogodilo. To je već puno. Znamo da živimo u 21. stoljeću i da Dubrovnik mora, s jedne strane, duboko poštivati klasičnu umjetnost, te iz nje pronalaziti način kako da je učini našim suvremenikom, znamo da se mora baviti i suvremenom umjetnošću i uvijek referirati sa svojim sugrađanima i gostima. Sada, kada su se pitanja postavila, kada se više vidi, a manje skriva, kada je Dubrovnikom prohujao vjetar raščišćavanja pitanja, sada postoje neke šanse. Prvo što moramo shvatiti jest da Igre ne pripadaju samo Dubrovčanima, nego cijelom svijetu, da se i predstave i publika moraju internacionalizirati. To je barem u ovom Gradu moguće.
Ovogodišnje Igre donijele su tri premijere, koja je, po vama, dobro 'prošla', a koja je promašena?
Predstava Otac hrabrosti je totalni promašaj. Rekla bih da je to najveći gaf ovogodišnjih Ljetnih igara jer je temeljena na nesuvislom tekstu. Ideja da se ide po nepoznatim dijelovima gradu odlična je. Samo tu je trebao pisac, pa onda i redatelj. Ovako, bilo je bolje uzeti najobičnijeg turističkog vodiča ili glumcima dati tekstove turističkih vodiča. Kada se oslobodimo narcizma, ako je to uopće moguće, postojat će mogućnost za život. A kada prostruji život, prostrujat će i umjetnost.
Kad će se to dogoditi?
S Juditom Franković u Sponzi
Onog dana kada dođu najveći umjetnici svijeta i pokažu svim građanima Dubrovnika i Hrvatske što to stvarno jest umjetnost. A takve smo nekad i imali na Igrama. Uz njih će doći odmah i jedna druga vrsta publike. To je jedan put, a drugi put po mom mišljenju ide preko sveučilišta. Moramo imati obrazovane mlade ljude koji kruže ovim gradom ljeti, koji bi htjeli nešto čuti, vidjeti, uživati u božanstvenim filmovima. Eto, izbor filmova i njihov veliki broj , to je uspjeh ovogodišnjih Igara . Posjećivali su ih uglavnom mladi ljudi. Treba nam mladež intelektualnih interesa, koja usput može i pojesti pizzu.
Što ćete nakon Igara? Vratiti se pisanju, očekujemo li novu literalnu uspješnicu?
Kada završi serijal 'Pisci u Sponzi' unutar kojeg je na programu i moja predstava, zbog čega imam silnu tremu pred dubrovačkom publikom, od 26. kolovoza ujutro vraćam se napokon pisanju i to u Mokošici. Sve dok ne završim knjige na kojima trenutno radim neću ustati sa stola. Pišem istodobno dvije, jedna je prozna. Zove se 'Samo da razgovaramo'. Nemam pojma hoće li uspjeti. Uspješnice se ne mogu pisati po receptu. One nastanu ili ne. Druga moja knjiga vezana je uz kazalište. Ona će jesenas u tisak. To je kazališno/životni rukopis koji nosi naziv – Ma koji život, ma koji teatar!?
/DAJANA BRZICA/
Marija Njavro/PortalOko.hr
Marija Njavro/PortalOko.hr