- Fotografija je adrenalinska vrsta posla, stalno komuniciram, upoznajem nove ljude, godišnje mi prođe mnogo ljudi ispred aparata. Navukla sam se na taj adrenalin. Vučem opremu, rasvjetu, stative, imam čak i asistenta. Ponekad snimamo kad je hladno, kad su uvjeti nemogući. I nikad ne znam što me čeka sutra. Ali imam neki svoj mir, pa i u tom fotografskom ludilu uživam. Najdraže su mi ekstremne situacije, na primjer, kad dobijem tri, četiri minute da portretiram nekog političara. Napraviti savršenu fotku tada, e to je izazov! - govori Dubrovkinja Mara Bratoš (40). S godinama se profilirala kao portretni i kazališni fotograf, kao urednica magazina Banka i suradnica zagrebačkog ZKM-a.
- Oduvijek fotografiram ljude. Ljudi su moja strast. Pogotovo čovjek u kretanju. U kazalištu uživam u lovljenju kreativnih trenutaka zanimljivih predstava, a bavim se usput i modnom fotografijom za časopis Elle - govori Mara. Najdaraži su joj portreti guvernera Borisa Vujčića, fotke s predstave “Garaža”, te modni editorijal s brazilskom manekenkom sniman na brodu koji je plovio oko Kipa slobode u New Yorku te serija izložbenih fotografija Klarino koljeno s tematikom zaljubljenosti, kazala je Mara u razgovoru za
SuperMilu.- Svojim najvećim uspjehom smatram to što sam opstala tako dugo na sceni. Jer lako se probiti, a mnogo teže održati razinu. Moram priznati da sam imala sreće i dobivala dobre poslove, ali i to što sam ostala u branši velika je stvar - govori Mara. U jednom ju je razdoblju, tamo negdje prije sedam, osam godina uhvatila osobna kriza, zbog misli da je posao fotografa fizički prenaporan i kaotičan za jednu ženu.
Moj je radni dan više nalik na express dostavu. Svaki dan je neorganiziran i drukčiji. Kada sam krizu preboljela, sve sam više zavoljela i shvatila da to nije tako velik problem - prisjeća se Mara. Ono za čime jedino žali je umjetnička fotografija na filmu.
-Tri sam godine bila tužna kada sam shvatila da moram raditi u digitalnoj fotografiji. Meni očima mi je odlazio cijeli jedan svijet analogne fotografije, a s njime i sati provedeni u crnoj komori na razvijanju filmova. I uloženo znanje - postalo mi je nepotrebno - govori Mara i dodaje da zbog ekonomske krize ipak nije bila prisiljena fotkati vjenčanja i sprovode. Većina njezinih prijatelja drži njezine fotke na zidovima, ali ne i ona jer joj se to čini pomalo čudno. Na njezinim zidovima zato ima, kako kaže, najmanje umjetnosti jer su prekriveni posterima iz filmova ili najavama izložbi te naslovnicama modnih časopisa u obliku postera. Najhrabrije što je napravila za dobru fotografiju su aktovi i autoaktovi za koje je dobila i nagradu za najboljeg mladog fotografa.
Fotoaparata se primila još u srednjoj školi.
- Prve lekcije iz fotografije dao mi je tadašnji dečko, poznat dubrovački fotograf Pavo Urban i odmah sam se u nju zaljubila. Zapravo, oduvijek me privlačila umjetnost, samo što nisam znala da ću se izraziti fotografijama - govori Mara. U tome ju nije zaustavilo ni to što se iz ratnog Dubrovnika morala preseliti u Ameriku gdje je završila srednju školu, pa ni traumatična pogibija oca i dečka.
- Bilo mi je to strašno teško razdoblje jer sam ostala bez dvije bliske osobe u kratkom razdoblju. No iz svega me izvukao rad - prisjeća se Mara. Kada se vratila u Hrvatsku, žarko je željela upisati fotografiju na Akademiji, međutim čula je da primaju vrlo malo ljudi, pa u slučaju da ne upadne, planirala je da će se vratiti “preko bare”. No velik talent koji su prepoznali njezini profesori natjerao ju je da ostane.
- Živeći u Zagrebu sve ove godine, zavoljela sam ga i mogu reći da ga volim sve više. Dubrovčani su inače jako vezani za svoj grad, neki nikad ne prekinu tu pupčanu vrpcu, pa tako i ja. Imala sam lijepo djetinjstvo. Odrasla sam u iznimno lijepom gradu, okružena nevjerojatnom ljepotom koju sam nesvjesno upijala i koja mi je istančala osjetilo za estetiku. Uživala sam u moru, šetnjama, prirodnim ljepotama koje je to podneblje nudilo. Pravi mediteranski mentalitet odrastanja, baš kao u onim talijanskim filmovima. Zato se rado vraćam u Dubrovnik. Ipak taj grad daje mi neku snagu, više nego što mi vraća loša sjećanja. On je moja baza koja neće pobjeći - govori Mara koja tamo često posjećuje majku, brata, šogoricu i malene nećakinje. S njima ima, kako kaže, normalan odnos. Ne viđaju se svakodnevno, ali se čuju često.
Članak u cijelosti pročitajte
OVDJE.