U liku romskog dječačića koji je četrdesetih godina lutao poljskim selima gdje su ga mučili okrutni mještani, mislivši da je Židov, opisao je Jerzy Kosinski u kultnoj knjizi 'Obojena ptica', u izdanju 'Šarenog dućana' iz Koprivnice, djelomično svoj tragični život kojega su obilježili nacizam i komunizam.
Dječak koji luta selima, često zlostavljan i bičevan zbog svoje tamne puti, svjedok je one primitivne seoske atmosfere gdje još vladaju drevni mitovi i prokletstva iz dalekih dubina vremena, a bolesne osobe liječe seoske vračare travama i - gnojem. Kosinski nemilosredno opisuje ljudsku okrutnost neizdrživim slikama patnje. Kao rijetko koji pisac uspio je razobličiti ljudsko zlo i opisati njegove najgore oblike. Ljubomorni seljak koji mladiću na svom imanju iskopa oči samo zato što je pogledao njegovu ženu, grupa žena koja ubija pishički bolesnu djevojku, Manitu Ljudmilu, zbog zavođenja njihovih muževa, seoski ptičar koji oboji perje ptici koju će rastrgati njezine suputnice iz jata, okrutna djeca koja pale živu vjevericu, čovjek koji siluje i raskomada sjekirom bijelu zečicu, mržnja prema svemu stranome, opisuju u 'Obojenoj ptici', onu ratnu seosku Poljsku u kojoj su starosjedioci četrdesetih godina prošlog stoljeća izručivali Židove Nijemcima, da bi kasnije i sami postali žrtvama nacista.
Židovsku djevojku koja slučajno ispadne iz jednog od vlakova, silovat će i ubiti seoski manijak. Seljaci će skupljati predmete i fotografije odbačene iz vagona prepunih uplašenih ljudi, koji uzalud vape za pomoć. Nakon Nijemaca i njihovih divljačkih paljenja sela sa živim ljudima, dječak svjedoči partizanskim strijenjima i ubijanjima mještana koji su surađivali 's neprijateljem'.
Neizdrživi opisi nasilja u 'Obojenoj ptici', koja je u Franuskoj proglašena za najbolji inozemni roman 1963., izazvale su brojne polemike i na zapadu i na istoku. U Poljskoj i SSSR-u autor je optuživan za 'američku propagandu', neki Poljaci su mu prijetili smrću, dok su neki zapadni kritičari ustvrdili su da su autorovi opisi preokrutni (?), iako su itekako imali uvide u jezive stvarnosti njemačkih i sovjetskih logora s milijunima leševa.
U stvarnom životu Jezy Kosinki imao je samo šest godina kada su ga roditelji, otac klasični filolog i majka pijanistica, u općem kaosu Drugog svjetskog rata iz Varšave sklonili na selo da ga zaštite. Nakon smrti starice koja ga je čuvala, lutao je od sela do sela, često proganjan i mučen od neprijateljski raspoloženih seljaka. U devetoj godini u jednom su ga selu bacili u septičku jamu nakon čega je izgubio dar govora. Nakon rata, roditelji su ga pronašli u varšavskom sirotištu gdje su ga doveli sovjetski vojnici. Prigodom nesreće na skijanju, vratio mu se dar govora. Studirao je u Poljskoj pod staljinističkom represijom i zbog neprihvaćanja partijskih doktrina, bio dva puta suspendiran. Kao kandidat za doktora socijalne pishologije, naglo se probio na položaj izvanrednog predavača. Izmislio je četiri člana akademije s kojima se dopisivao u inozemstvu ne bi li dobio američku vizu. U džepu je nosio kapsulu cijankalija ako ga uhite.
Uspio je pobjeći iza Željezne zavjese u New York, zaposlivši se kao čuvar parkirališta, vozač kamiona i šofer za crnog vlasnika. Kada je naučio dobro engleski napisao je prvu od dviju stručnih knjiga o kolektivnom društvu 'Budućnost je naša druže', koja preko noći postaje bestselerom. Oženio se udovicom čeličnog magnata Mary Weir, postavši milijunašem. Napisao je niz hvaljenih romana 'Koraci', 'Prisutnost', 'Vražje drvo', 'Cockpit', 'Sastanak naslijepo'.
Dobio je brojne nagrade, predavao na Princetonu i Yaleu englesku prozu, bio prijatelj Romana Polanskog i igrom sudbine, jer su mu torbe krivo poslane na aerodromu u drugi grad(!), nije bio fatalne noći u kući Polanskijeve žene Sharon Tate kada su je s prijateljima izmasakrirali pomahnitali Charles Manson i njegova sotonistička i nadrogirana družba.
U slavnom filmu Warrena Beattyja 'Crveni' Kosinski je glumio sovjetskog oficira.
Kada mu se žena razboljela od raka i umrla, ubio se 1991. godine u kadi stavivši najlonsku vrećicu na glavu. Kosinski je samo jedan od mnoštva izvanrednih pisaca koji su prošli i crni i crveni holokaust i bili svjedocima najgorih užasa.
U Hrvatskoj, u kojoj se još uvijek negiraju komunistički zločini i traje Drugi svjetski rat, opasno su se polarizirale dvije glavne stranke i javnost. Sve dok se ne priznaju svi zločini sa svih strana, neće biti moguće sastavljati moderne i stručne vlade oslobođene ideoloških predznaka, koje se vuku od 1945. Jer je užas uvijek imao više od jednog lica. A to, na žalost hrvatska ljevica zaboravlja već sedamdeset godina.
/PIŠE: Marina Tenžera/