PIŠE: Marina Tenžera
Ministrica kulture Andrea Zlatar konačno nam je pojasnila zašto smo likvidrani baš na Hitlerov rođendan! Dodijelivši Vjesnikov portal antifaštistkinjama iz nekakvog SABA RH, koje će se, kako je najavljeno, boriti 'protiv fašista' (?), ministrica nam je uvjerljivo poručila kako smo svi mi iz Vjesnika, likvidirani jedini u 'regionu', metaforički rečeno 'metkom u potiljak', baš na Hitlerov rođendan 20. travnja 2012., na nalog Zorana Milanovića i s egezkutorima u obličju Slavka Linića i Radimira Čačića - fašisti, nacisti i opslužitelji Trećeg reicha!
Pa naravno, kada se sjetim, u Vjesniku smo svi bili odjeveni u SS uniforme s obvezatnim kukastim križem, sa zvučnika su dopirali nirnberški govori, a u svakoj rubrici je stajao primjerak Hitlerove knjige 'Mein Kampf', jer nas, kao otmjene zagrebačke fašiste, nisu zanimale ustaše i lokalni zločinci, već centrala u Berlinu, pa smo naredbe dobivali direktno iz Njemačke od Adolfa Hitlera.
Štoviše, poznato je da smo u redakciji pregledavali krvna zrnca uposlenika, pa smo sve nepoćudne Židove, Srbe i komuniste odmah prijavili SS vlastima, s nalogom za deportaciju i smaknuća u skladu s Heydrichovim Konačnim rješenjem židovskog pitanja iz 31. srpnja 1941.
Štoviše, osobno svjedočim kako u Vjesniku nije mogao raditi nitko tko nije rasno čist i ne govori njemački, pa su svi uposlenici imali plavu kosu i oči, bili visoki i vitki, kao pravi prototipovi arijevskog nadčovjeka i nacističkih pastuha i kobila, ponosno zagledanih u vječno sunce Trećeg Reicha.
Štoviše, mi iz rubrike kultura, koji smo pisali i recenzirali ministričine knjige o rodnim temama i svakoga dana imali četiri stranice kulture, tekstove smo slali na pregled nacističkom ministarstvu za propagandu, koje ih je i odobrilo, pa su djela Andreje Zlatar imala odličnu prođu u nacističkoj Njemačkoj, a naše književne kritičare odlikovao je sam ministar propagande Joseph Goebbels, čime se ponosimo.
Naravno, vanjsku i unutranju politiku Vjesnika, gospodarstvo i gradsku rubriku vodio je uskrsnuli Julius Streicher, mašući u redakciji golemim bičem, kao što je radio na nirnberškim ulicama.
Naravno samo stariji novinari bili smo članovi elitnih odreda SS-a, dok su novaci bili tek u smeđim košuljama, dok ne zasluže svoje počasno članstvo u redovima Vjesnikova novinarskog odreda 'Mrtvačka glava'.
U svakoj rubrici imali smo, poput Hitlera, velikog vučjaka zvanog Blondie koji je odmah s vrata namirisao „nepoćudne elemente“, nakon čega su reagairali vjesnikovi urednici.
Osobno sam vidjela kako ljude iz Vjesnika odvode u nepoznatom pravcu prema Željezničkom kolodvoru, ali ne u Jasenovac, već u Auschwitz, jer smo mi iz Vjesnika redovito prijavljivali nepoćudne društvene elemente SS-u. Svi smo s mobitelima bili direktno spojeni na GESTAPO i imali čak popust kod Deutsche Telekoma s paketima jeftinih SMS poruka 'prijavi me'.
Kada pošteno promislim, Vjesnik je prijavio stotine i stotine ljudi koji su deportirani u Njemačku, a svoju SS uniformu i značku i dalje četkam i marljivo glancam, priznajem pošteno, iako Vjesnika nema tri godine.
Da nije tragično, bilo bi smiješno. Naravno, sve to ministica kulture radi omraženim Vjesnikovim 'nacistima', u trenutku dok njezin intendant u Rijeci Oliver Frljić otmjenim kazališnim diskursom na spolne organe iliti gaće, lijepi fotografije političkih neistomišljenika od Aleksandre Broz, Slobodana Šnajdera, Vitomire Lončar, Zlatka Viteza, Joška Juvančića, Krešimira Dolenčića, Snježane Banović, i Anje Šovagović-Despot, prokazujući i histerično prozivajući, baš u naci stilu, nepoćudne kazališne djelatnike, naravno u nedostatku znatnijeg kazališnog talenta, zbog čega je i izbačen iz Poljske.
I tamo je također pokušavao sve Poljake prikazati kao antisemite, jer je teško neupućen u povijest. Kako Frljić u svom stilu uvijek prikazuje kolektivnu krivnju, ne znajući da su mnogi Poljaci i spašavali Židove, baš kao i mnogi hrvatski svećenici i građani, (o hrvatskom antifašizmu da ne govorim), samo pokazuje taško neznanje i misaonu zbrku jednog mladog i pishijatrijski upitnog kazališnog djelatnika.
Štoviše, prikazujući sve Hrvate kao ustaše i klerofašiste koji su devedesetih klali i maltretirali manjine, a ne branili napadnutu Hrvatsku od JNA i četnika, pokušavajući pojedinačne hrvatske zločine nad Srbima, ustoličiti do zajedničke hrvatsko-srpske krivnje za rat, Frljić svestrano pokazuje da mu je mjesto u hrvatskom teatru istovrsno Nives Celzijus u književnim dosezima 'Gole istine'.
Slično svom omiljenom riječkom intendantu koji se trudi prokazati ustašku narav svakog Hrvata koji je devedestih branio Hrvatsku, Andrea Zlatar već dugo uvodi u ministarstvo upravo boljševički totalitarizam, gdje novčana sredstva dobivaju antifašistički portali, kao da smo u 1941. godini. Žalosno je da ministrica ne zna u svom bunilu i čudnom stanju svijesti da smo u 2014. godini. Očito nije upućena u činjenicu da je Hrvatska najgora zemlja u EU, da je svaki četvrti građanin blokiran, da je 60. 000 gladne djece, da su SDP i HNS pokazali upravo stravično ekonomsko neznanje, da tri godine Hrvatska tone zastrašujućom brzinom, da su članovi njezine stranke i SDPovci donijeli smrtonosne američke neoliberalističke zakone o radu i ovrhama zbog kojih su mnoge obitelji deložirane i mnogi radnici otpušteni.
Ne, ministrica kroz neku čudnu maglu vidi ustaške horde koje plaze Zagrebom, tražeći nepoćudne ljevičare. Bilo bi joj bolje da je državna sredstva poklonila gladnim obiteljima i nahranila neko dijete, nego da ovako jadno burka javnost izmišljenim 'fašistima', što je u današnjem trenutku, ekonomski potpuno uništene zemlje, u kojoj cvatu pučke kuhinje, doista neukusno, jadno i bijedno, pokazujući bolesno stanje ne samo ministrice kulture, već i zemlje koja je zaglavila u sedmadeset godina staroj povijesti , dok sve oko nje propada. /Marina Tenžera/