Najviše na svijetu voli šuštanje debelih svežnjeva kunskih novčanica koje pretvara u eure ili dolare, te pod lažnim imenima deponira u švicarskim i austrijskim bankama. Već je pohranio takve svote kojima je osigurao udoban život i sebi i prapraprapraunucima.
Nervira ga sve više prosjaka po zagrebačkim ulicama koji ga mole kunu, dok hoda prema svom mercedesu s kožnim presvlakama, i pomno odabranim audio sustavom, najboljim koji se mogao kupiti na tržištu. Dok ga nitko ne vidi i ne čuje, naglas pušta Cecu, jer mu se raspojasani turbo folk najviše sviđa.
Posao u Saboru, za koji prima između dvadesetak i četrdesetak tisuća kuna plaću, zanima ga kao lošeg đaka učenje, a naročito ga nerviraju europske regulative i spisi koje je bacio u kut sobe iznajmljenog luksuznog stana, za koji također prima 1700 kuna, jer je iz drugog grada. Ne mora nitko znati da već ima stan u Zagrebu na rođakovo ime i brodicu na moru na kojoj krstari s prijateljima i obitelji. Ljubavnicu naravno vodi u malo dalje i malo skuplje destinacije, jer ipak je riječ o mlađoj i zahtjevnijoj ženskoj osobi.
U saborske klupe sjeda samo kada mora i poslušno diže ruku, kao svaki dobar partijac, na sve odluke svog šefa. Za riječ se javlja jednom, najviše dva puta godišnje, ne bi li ipak opravdao status sjajno plaćenog stručnjaka. Nema, kao splitski gradonačelnik Ivo Baldasar, 56 tajnica i 127 savjetnika, ali uvijek se, prije nego što se javi za riječ, konzultira s dvadesetak kolega, a naročito šefom, jer ne 'dao Bog da se njemu ne sviđa ono što govori', zna se da taj baca i ministre i bivše velike prijatelje kao smeće u kantu.
Za posao je sposoban otprilike kao sirota čistačica koja je neki dan u jednoj bolnici morala pridržavati nogu pacijentu, dok su je doktori pilili. Naravno, nije sudjelovao u Domovinskom ratu, jer zašto bi se 'on borio za nešto što su drugi zakuhali', pa se do 1995. zabavljao u Amsterdamu ili Londonu, gdje su sineka sklonili zabrinuti roditelji. Više ga zanimaju tračevi po kuloarima nego život hrvatskih građana koji, ostavši bez posla, bez ikakve perspektive, jedu hranu ili iz kontejnera ili iz Konzuma, trčeći bjesomučno do polica na kojima piše 'na akciji', pa kupuju čokoladu po četiri kune ili grašak po deset kuna, ne bi ipak nešto stavili u želudac.
U dvoje još preostalih nacionalnih novina redovito preskače tekstove o ljudskim tragedijama, poplavljenim slavonskim selima od kojih neka još čekaju početak obnove, samoubojstvima, akcijama Udruge 'Živi zid', kojima aktivisti pokušavaju zaustaviti deložacije onih nesretnika koji su kupili stanove i odmah ostali bez posla. Sve mu je to dosadno, kvari mu apetit, više ga zanima što radi Sevka, što je snimila i kako sada izgleda. Ipak, u trenucima samoće počinje ga obuzimati neka lagana tjeskoba.
Razmišlja što će napraviti ako njegova stranka izgubi na slijedećim izborima. Ali, naravno, ima on rješenje, pitat će Peru za novi posao ili naprosto otići u pobjedničku stranku. Pa ipak je on – hrvatski političar! /Marina Tenžera/