Mario Klečak: Kako smo dosad mogli živjeti bez samonaplatnog sata za struju?

Ima li i'ko, da nije očekiv'o poskupljenja nečega? I, 'ko čeka - dočeka. Opravdano je poskupila struja. Ni'ko nije kriv. Osim Nikole Tesle. Malo 'ko zna, koliko košta obrana od mraka! A to poskupljenje nema veze s uvođenjem novog modernog strujomjera.

Kako smo samo dosad' mogli bez samonaplatnoga sata za struju? Uz sve bankovne , mobitelske i ostale lozinke, pinove, kartice, tokene, pre-paid blagodati, evo nam i struje na a- la- kart. Istina, ta blagodat' od sata košta, ali štednja vazda košta. Novi satovi su i puno ljepši od starih, pametni i oprezni. Pazit' će, da ne prekuhaš kobasicu ili da ne svlačiš kaput dok gledaš TV. Ili, da ti rastrošni bojler ne grije cijeli dan. Pa ti ga, samonaplatni sat, samo- ugasi. Preventivno! Nećeš valjda grijat' kuću svaki dan. Ima 'ko se brine za našu neumjerenost.

A ako se hoćeš rasipat', možeš, samo moraš imat'zalihe bonova. Pa lijepo kupiš na bonu, sve one kilovate, što ćeš ih tek u budućnosti potrošit' i što Hrvatska Elektroprivreda još nije ni proizvela. Izum je genijalan. Kaže mi moj mesar, da je plaćanje unaprijed, poznato iz davne prošlosti, ali samo u javnim kućama.
A sad eto, za takva plaćanja imamo javna poduzeća. Barem što se plaćanja tiče. Usluga je dosta lošija, pa i zadovoljstvo konzumenata.

Govori, kako bi i on volio prodavat'  bonove - za meso. Pre-paid bonovi za meso, recimo sa uslikanih desetak kostoleta, pet, šest  šnicela i dva kila mljevenoga, pa ti lijepo plati danas, a po meso dođi sutra, ili drugu setemanu, do godine. A on bi, s tim soldima mog'o kupovat' i dohranjivat' one beštije, što bi sutra bile meso.

Krema se ne stvara bez mućkanja

Iz Ministarstva zdravlja nam javljaju, kako je ove godine, skoro potpuno izostala epidemija gripe. Za sve je kriva ledena zima. Nismo se puno družili niti masovno protestirali, pa je izostala intimna izmjena bakcila. Moramo se ispričat' Ministarstvu zdravlja, Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji i proizvođačima lijekova, što smo ove zime zakazali i obećat', da ćemo se dogodine masovno impeštavat' k'o i prijašnjih godina.

A zima u Srbiji, donijela je radost štovateljima mitoloških tradicija. Europa im traži reformu sudstva, kao uvjet za početak pregovora. Kao početak reformi, Srbi su poželjeli, oca domovine Mihajlović Dražu, ove sezone, posthumno prebacit' u - partizane.

Sudac (onaj sa štapom), na suđenju bivšem Premijeru (sad' bez štapa), uvrijedio je Sabor rekavši svjedoku, a bivšem Predsjedniku Sabora i uzgajivaču narančina, da sudnica nije Sabor. Onako, s gađenjem. Tobože, nije ovo cirkus, pa da on traži ispravku netočnog navoda, ili, k'o u filmovima, povuci pitanje. Ako ga ne'ko pita, s kim je ček'o Novu Godinu, mora odgovorit'. I gotovo!
A čovjek je samo tražio da ga sud poštuje. Pa što, ako je s optuženim ček'o Novu Godinu?

Sva društvene krema je tamo bila. Druga je stvar, što tužitelj misli, da se ni jedna krema ne stvara bez mućkanja, pa ni društvena. I kad' će mu se takva prilika opet pokazati? Pri izlasku iz sudnice, bivši Premijer nas je izvijestio, da nećemo gledat' film u kojemu je on kriv, pa je odlučnim korakom odšet'o doma s glavnim braniteljem, koji ga je (uz pomoć štapa), jedva pratio.
Ma isto nije u redu, što je sudac Sabor usporedio sa cirkusom. Jer su cirkusarije u cirkusu usklađene i svi tamo rade timski. A gledatelji oduševljeno plješću. Kad je 'ko vidio, da plješću gledatelji saborskih sjednica? U Saboru svak' izvodi svoju točku. I tako, sudac neće da se ispriča i gotovo. Što se Sabor prti u njegov pos'o? Kritizirala ga je i ljuta bivša Premijerka, jer, kako kaže, Sabor nije kokošinjac, premda u njemu obitava brojna kukuriku koalicija.

Na ljutu ranu ljuta trava

Ruka pravde stigla je i na brzinu osudila dvoje lupeža iz afere Finimedija, što su izvršili naručenu pljačku u državnim firmama. Odnijeli su svojim naručiteljima tek pedesetak milijuna kuna  u vrećama, i zato su dobili okrutnu kaznu. Jedno od njih 6, a drugo 11mjeseci. Izašli su iz suda pjevajući onu Škorovu : sude mi što tuđe volim... ili, tako nekako.

Prema brojnim anketama, Hrvati sve manje vjeruju u bolje sutra. Očito teško probavljaju onu poslovicu, da se na ljutu ranu stavlja ljuta trava. Jer ne mogu čovječe ni jedna Vlada napunit' proračun i vraćat' milijarde kredita, ako smanjuju poreze, cijenu benzine, struje, plina... E, ali ljudi to ne razumiju. Pa su se mnogi  s nostalgijom prisjetili proteklih, bezbrižnih osam godina, novih auta, stanova, kredita, kartica i općenito, genijalne formule za trošenje, prije zarađivanja.

Lako ti je, kažu trošit' više nego što imaš, kad - ništa nemaš! A nova vlast tvrdi, da za to nije kriva. Kažu u šali, da su bivši hrvatski političari odlično znali što je najbolje za Hrvatsku. Pa su to sve, već davno iznijeli iz zemlje! A da bi se temu ušlo u trag, treba uposlit' - organe gonjenja. Kad' bi ih barem prozvali - organi hvatanja!

Izmišljen trajekt, a most?

Oni koji nisu znali zbog čega je Ministar pomorstva, prometa i svega što plovi i vozi, bio bolestan, sad' s punim pravom nagađaju. U nas su samo sumnje osnovane. Sve ostalo je laž. A sumnja se, da Ministar još nije ozdravio. Jer, ako je za vrijeme bolesti osmislio još jedan autoput za Rijeku, a ništa za nas na jugu, pa još nakon ozdravljenja od tega ne odustaje, onda se vidi da mu još nije dobro.

A na hitno bolovanje kažu, treb'o bi i njegov pratilac i član Nadzornog odbora HAC-a, čuveni dr. sc, koji je naučno ustvrdio, kako Dubrovniku ne treba, ni most, ni autoput. Nego možemo lijepo s jednog kraja županije u drugi, prelazit' - trajektom i avionom. Za taj naučni rad, osim što iz proračuna dobiva platu, štovani gospar doktor mirita i status počasnoga građanina Grada.
Strašno je to, što nauka učini od čovjeka. Eto, recimo, atomska bomba. Izumljena je u najboljoj namjeri. Isto tako je i naš vrli profesor prometnih znanosti izumio genijalno rješenje za pretvaranje juga Hrvatske u otok. Izmislio je trajekt. A most? Mostove su nam nekad rušili neprijatelji. Sad' to možemo i vlastitim snagama. Intelektualnim.