Pričama o fotelji nema ni početka ni kraja. Od komada namještaja, manje više, genijalno smišljenog i napravljenog za odmor i dokolicu, do uredskog inventara, čijim se masivnim ali mekanim okoguzjem pokazuje veličina i autoritet korisnika. Što bolja koža, jača i dublja fotelja, to važnije funkcija. Kako se ne bi moglo reć', da mu se 'klima' fotelja. A u njoj se i zaspi, uz malu pomoć tjelohranitelja, koji čuvaju njegovo tijelo i miran san od naroda.
Nekad su se vodili ratovi velikih imperija za prijestolja, a to su bile onovremene fotelje. Govore, da su ovo sad, one iste fotelje od prije, samo su ih maranguni i tapetari, njihovi birači - obnovili. I tako to rade svako nekoliko godina. Tako se mjenjaju, ne samo guzice, nego i boja i dezen fotelje. I, kako kažu dobri poznavaoci političkoga unutarnjeg dekora, to je jedina promjena, koja se ikad dogodi. Pa ipak, dobra fotelja može nekad i zbližit' ljude. Pa čak i ljute stranačke neprijatelje, političke gladijatore iz Splita. Oni će dobit' dvosjed u Saboru mjesto fotelje, ali udobnost im se ne dovodi u pitanje.
Prema neprovjerenim izvorima, najveća fotelja na Markovom Trgu sigurno mijenja boju. Neovisno od te boje, naša Premijerka treba optrčat' svoj pobjednički krug oko Brisela. Jer nas je ona izručila Europi. Premda Euro - skeptici govore, da je to zabijanje zadnjeg čavla u mrtvački sanduk, prije sprovoda Europskih iluzija.
Mi hoćemo u Europu, kad ni Europa više neće u Europu. Treba li poznata lapadska Ratna luka Piplić mijenjat ime ili lokaciju. Ma kako se luka te važnosti može zvat' po nepametnoj pernatoj živinici? Da se barem zove imenom susjedne hridi – KOKOT. Baš se je S.O.T.B. (Stožer odreda turističkih brodova) bio ponad'o, kako će i lapadska mirna Uvala Sumratin dobit' svoje kruzere, kad ono, kažu – nelegalna gradnja. Baš ne ide. Dvaput im je nepoznati počinitelj, polu čovjek- polu riba, morskoj sabljarki sličan, pošeg'o nezakonitu građevinu. K'o tsunami.I opet je na ruševinama stare nikla nova. Ali Piplić ? Prije mućak.
Ni'ko se više neće obračunavat' s lažnim braniteljima, jer su se svi svima ispričali. Bio je to uglavnom nesporazum i pravim braniteljima više ne smetaju krivi. Zapravo, vjerojatno takvih nije ni bilo. U srcu smo mi svi branitelji. Unatoč stenogramima bivših genijalnih državnika i vojskovođa, koji su se jedili, što se gradsko dijete ne da mobilizirat' i krenut u brda s obećanjem umjesto puške. Šteta što nam nisu poslali k'o uzor, nekoga iz svoje uže obitelji. S lukom i strijelom.
A onda smo složno posadili veliku zastavu na Srđ. Vidi se s Pantovčaka. Kad sam već tamo, ma... neki govore da naši ljudi, kad' pođu radit' u glavni grad, nisu baš dobrodošli. K'o, što će njima 'dalmoši'. Eto, mi smo jedva preboljeli gubitak direktora našeg aerodroma, koji je zbog dobrih rezultata dobio prekomandu u Zagreb. Eto zašto se ne treba previše isticat'.
Za to nam tamo vazda završe najbolji. I, umjesto da se ti zagrebanci udaraju nogama u guzicu od sreće, što su ga dobili, tamošnji samoupravljači mu stvaraju probleme. Štrajkom gorim i od dugotrajne magle, spriječavaju Hrvate da lete po zemlji i svijetu. Jer se njih ne pita o ulaganjima, koncesiji i slično. K'o da se oni u to razumiju. Što oni znaju o željno očekivanom kapitalizmu. Oni kapitalizam, preoprezni skeptici kakvi jesu, proglašavaju - organiziranim kriminalom.
Naš bivši doktor svih Premijera optužen je, da je za svoj konat prod'o, ono bokunić, više od pola INE Mađarima. Dokaz za to je njegov objed s gazdom mađarske polovice, koji je snimala kamera pasioniranog filmofila, vlasnika restorana. Izjeli su, kažu dokazi, skoro tisuću proračunskih Eura. I povadili baterije na mobitelu. Pa su nešto pisali na notesiću jedan drugome. K'o da su ne daj Bože mutavi. A vraga su mutavi. Eto, kud' ćeš boljeg dokaza. Govore da slika vrijedi tisuću riječi. Jedino ako je ulje na platnu kakvog poznatog majstora. Čak ni hrpe takvih slika nisu bile dovoljne. A tek ova, blijeda, zadimljena i bez tona. Svi bi ton. Onda je novinar slobodne, javne TV, pustio nekakav tonski zapis.
To se tad' zvalo magnetofon. Kad tamo, govori prvi hrvatski Predsjednik. On nešto nije razumio u svezi s evakuacijom dvije tisuće djece iz Vukovara. Ili nije htio čut' o temu. Tako nekako. Sve je namješteno. Ovega puta ima i ton, ali sad govore da je montiran, pa će novinar duplo najebat'. Prijeti mu urednik, a prijeti mu i poznati sin usnimljenoga pokojnoga Predsjednika. Ma, kud' ga baš potrefili pred izbore? Pegula. Istovremeno je lokalni doktor, zaljubljenik u digitalnu filmsku tehniku, ginekolog na zapadu Njemačke, prema sumnji lokalne policije, pregledav'o žene i usput skrivenom kamerom snim'o i bolesne i zdrave. Njih oko sedamstotina. Državni odvjetnik je uzrujano ustvrdio, da je doktor tajno snim'o intimne djelove pacijentica. I to im je neki dokaz.
Izgledalo je k'o rukomet. A bio je ovisnički i svima nužno potreban nogomet. Došle mase domoljuba iz cijele Europe. Ali su igrači ovaj put' bili nekako impresionirani protivnikom, kaže trener hrvatskih šampiona. Eto to je potpuno novi pristup sportskom potopu. Ovo izgleda k'o poznati politički brodolom. Brod tone a putnici se upišali od sreće, jer koje li radosti, kapetan nije nezadovoljan. Moglo je bit' i gore. O da, ne daj Bože, da je pao avion. Morali bi otkazat' utakmicu!
Istini za volju, nije lako više u Europi igrat' nogomet. I tamo su krize i cvijeće baš ne cvjeta k'o nekad'. Nas ta kriza nije dohvatila. Mi imamo našu domaću. Tako igrači nekih naših klubova ne idu na pos'o, tj. utakmice. Jedni kažu, jer nemaju solada za napunit' tank Mercedesa. Drugi, da nemaju ni za autobus. A i ne možeš ti gladan radit'. Pa se utakmice otkazuju, a klubove rigorozno kažnjavaju. Osim toga, a ne manje važno, slavni igrači trpe i duševnu bol. Jer, takve ih više na prate ni čuvene sponzoruše, pa im stradava i društveni život. Naravno, da i njihove klubove sve manje prate sponzori iz gospodarstva.
Funkcioneri pak igračima obećavaju bolju budućnost, a igrači kažu da nisu baš optimisti. Kad' stigne ta bolja budućnost, biće stari, bolesni i nemoćni!
Mario Klečak/Glas Grada
Mario Klečak