Autor: Mario Klečak/GLAS GRADAEvo je, svima nama omiljeni tjednik uzrast'o. Posebno na radost onih, što imaju prekratke ruke i pretanke očale. A oni koji pišu, osjećaju nekako, da sad' moraju pisat' bolje nego do sad'. Jer prije se, u sitnom tisku moglo i sakrit' kakvu nespretnost, naglost ili isključivost. Sad' se sve nekako bistrije vidi.
Ne možeš ti, upotrebljavat' novine umjesto toaletnog papira, dokazujući time slobodu štampe. U najsretnijoj varijanti, od svježe boje ti na guzici ostane otisak hrabrog pokušaja. U svakom slučaju, neka je sa srećom Glasu Grada i nek' mu budući kroničari cvijećem posipaju povijesni put. Ja ću i dalje posipat' kaktusima povijesne stranputice, brojnih naših izgubljenih suvremenika, kao zahvalu za njihovo davanje smisla nadnaslovu ove kolumne.
Šačica glasnih oporbenih političara, odavno je govorila o postojanju osnovane sumnje, da državi nije dobro, da se naši politički velikani, zadnjih dvadesetak godina nisu brinuli o državi i njenim žiteljima, nego o partijskoj politici i svojim interesima. Pri tome su insinuirali, da je sadašnja vlast surađivala sa kriminalcima. Oni ne bi. Ako pobjede, sve bi poslove obavljali samostalno. Predsjednica i članovi vlade, skupa sa njihovim zastupnicima u Saboru osporavali su ove sumnje, tvrdeći da sve lažu, da pojma nemaju, i da je od neznanja još opasnije poluznanje.
Potvrđujući dijagnozu o postojanju opasnosti od neznanja i poluznanja, Ministar zdravstva je izd'o službeno mišljenje, da će točan nalaz o stanju zdravlja nacije, biti poznat tek nakon izvršene obdukcije. A i to će ovisit' o političkoj pripadnosti šefa prosekture. Njega. Pa bi „časnu“ dužnost predsjednika stranke u stečaju ili ti stečajnog upravitelja, lako mog'o ponovo dobit' - još jedan doktor. Sabor je s teškom mukom svršio sam sa sobom. Preživjeli smo i ovu muku. Čeka nas čast i privilegija glasovanja i pravo izbora. Ako preživimo i ovu muku, i onu muku, i još nekoliko sličnih muka, čeka nas sjajna budućnost. I Treba čekat. Neka se načeka. I mi smo nju čekali tolika desetljeća. Većina misli, da bi oni, koje narod izabere, trebali opravdat' dano povjerenje.
Ako ćemo pošteno, to im je povjerenje poklonjeno od naroda. Pa, neka onda narod i odgovara. Ili možda treba tražit', da potpišu nekakve ugovore, garancije. Kad kupiš bojler... ili špaher...e tu je već nešto plaćeno, pa je i garancija obvezatna. Ali kad' nekome nešto pokloniš, nema garancije.
Samo što je prestala zabava iz Saborskog teatra, nastavlja se teatar iz sudnice, jer do izbora, mora nas zabavljat' ne'ko, k'o je u tome nenadmašiv. Pa je principjelni i strogi sudac zabranio snimanje, jer je optuženi bivši Premijer doš'o na suđenje skoro u piđami i mokasinkama iz vremena prije nego što se odlučio služit' svome narodu, kako je rek'o, najbolje što može. In tanto, činio je kompasijun. Nekako nije izgledalo fer. K'o da ideš njorit' na tri'est metara dubine bez odijela i kisika. Ili poć' na svadbu, bez one stvari.
Kad' se na slijedećoj raspravi veliki opsjenar pojavio u vestitu i svekoliko uglancan za javni nastup, onda je sudac dozvolio snimanje.
Pa ipak, nije ovo zlatno-zubi, tamnoputi Refik, što je ukr'o dvjesta kila bakrene žice iz skladišta u Radničkoj 77, da bi prehranio devetoro djece i ženu, slomljenu od kombinacije majčinstva i bijede. Kome bi na pamet palo to snimat', kako u zemlji, tako i u inozemstvu
Jake policijske snage, u cik jedne zore, opkolile su kuću opasnog masovnog ubojice, 91 godišnjega, prvog hrvatskog i Franjovog Ministra unutarnjih poslova, a nekadašnjega partizanskog terminatora nesretnih mu protivnika. Prilikom uhićenja na spavanju, uhićenik nije bio kooperativan. Ne za to, što je pruž'o otpor, nego, što se nije mog'o dignut' iz postelje niti uz pomoć dvije štake. Pa su ga oni dignuli silom. Tako je uspješno okončana pažljivo pripremama istraga o zločinu od prije 66 godina. Pravda je možda spora, ali mora poručit' krivcima, da neće starost dočekat' u skupim staračkim domovima, nego o državnom trošku - u zatvoru. I tako je, ovaj opasni krepki i jedvasjedeći kriminalac, zbog bojazni da ne pobjegne pravdi, zatvoren pod strogim režimom u Remetincu.
Zasluge za ovu blistavu akciju pripadaju ponajprije vrijednom Ministru policije, čija se nevesela faca nakon ovog nesumnjivog uspjeha, konačno razvukla u neku grimasu, smijehu nalik. I veselje će mu trajat', bar do izbora. Grcima nije po volji, što im Europa hoće dirat' u stečena prava. Strašno je i nehumano ukinut' neudatim ili razvedenim kćerima penzije umrlih roditelja, koji su vrijedno radili u državnoj službi i prije pedesete godine života, pošli u zasluženu mirovinu.
Znamo i zašto su penzije nedovoljne; od prošlosti se teško živi. A ovi bi im to ukinuli. Pa bi ukinuli državnim službenicima dodatak do 1300 eura, za rad na računalu, dodatak na plaću za znanje nekog stranog jezika, pa čak i dodatak za rad na otvorenom. Pa to je strašno.
Ljudi lijepo dijelili trinaestu i četrnaestu plaću, jer ruku na srce, godina je puno duža nego kalendar pokazuje. Pa dodatak što na pos'o dolaze na vrijeme. Ljudi se slome trčeći na pos'o, a zašto?
Skoro pet tisuća zaposlenih u državnoj avio - kompaniji, skupa sa svojom obitelji besplatno leti kud god hoće. Kompanija je i tako u gubicima već trideset godina. Kome to smeta? Imaju oni i Vijeće koje je plaćeno da upravlja jezerom Kopias, koje je od hira prirode, presahnulo još u 30-etim godinama prošlog stoljeća! Logično, da su se ljudi nadali možebitnom punjenju jezera. Pa ništa. Možda bi sad'mogli utvrdit' da jezera više nema. Pa da dobiju par milijuna otpremnine i lijepo pođu u penziju. A oni su odavno u Europi.
Mi ćemo u Europu, skraćeni za izvoz od par milijardi dolara, koji smo jedva uspijevali uvalit' zemljama CEFTE. A prosvjedi protiv EU, tumače se k'o nazadnjački svjetonazor, pa slabo nailaze na interes naših medija. To ne brine one, što plaćenim reklamama rikjamavaju ulazak u EU. Političari - eurofili svih stranki, potencijalni kandidati za notorno preplaćena radna mjesta lijenih EU birokrata, te prosvjede ne gledaju, ne slušaju i o tome - ne govore.
Mario Klečak/GLAS GRADA