Evo je Grad iznova, i po 'ko zna koji put, poslužio Vladi i visokim gostima, k'o dnevni boravak, kojim se svaki domaćin ponosi. Ako ga je on sam sagradio i namjestio. I ako tratava iz svoga špaga.
Važni gosti, doduše nisu prelazili dvije naše i dvije njihove granice. Nisu im otvarali diplomatske burse, niti ih ostavljali čekat' u koloni. Niti ih pitali, jesu li što kupili u Neumu. A zašto nisu? Jer oni se ne voze magistralom, nego lete (ili plove) zrakom.
Tako i ne znaju, kako ostali svijet dolazi ovamo. Inače bi možda promislili, kako je Gradu nešto drugo potrebnije od Tvornice vode.
Jer čeljad u Gradu nisu mone, i znaju, da se centrala na Ombli gradi i radi struje, ali više radi vode.
Jerbo, more vode treba i Golfogradu i Abu- Dabiju, ali i najbližem nam susjedstvu, preko brda. A ova mala, sadašnja bužica, jedva je dostatna za naše potrebe. Pa treba provrtit' veliku bužu.Tako je nova Vlada, nekad' protivnik tvornice vode, odlučila nastavit' ono, što je prije izbora zvala davno zaboravljenim imenom - Skadar na Bojani.
Soldi za to, trenutno su još u našim špazima, ali će se uskoro, na računima za struju i to promijenit'. Govore, već od prvoga.
A prema mišljenju Frana s Kantafiga, prikladna je ona uzrečica da, citiram ; sranjima nikad' nema kraja . Tvornica ideja je opet proradila, točno s prvim proljetnim pupoljcima. Tako će se gradski javni zahodi dignut' na pet zvjezdica. Pa će se lijepo naplaćivat' i mala i velika potreba. Kako je tu transparentnost sama po sebi razumljiva, očekuje se i izdavanje računa, a poslovnim ljudima i R1.
Korisnici poslovnih kartica se nadaju, da će osim tjelesnog, imat' i porezno olakšanje, kad plate gradsku uslugu. Hoće li Grad vlastitim snagama upravljat' ovim unosnim poslom, ili će možda raspisat' natječaj za koncesiju? Bilo kako bilo, za lokalno stanovništvo bi se trebalo uvesti abonamenat ili neku druga vrsta paušala. Jer, ima čeljadi u Gradu, koji tako obilato kakaju, da bi po redovnoj cijeni tokali potrošit' cijelu platu.
Ma, je li to đilozeca, ljudska pakost ili neka treća nesnošljivost. Neprijatelji napali Prijatelje dubrovačkih starina. Govore, kako su bili toliko infisani u povijesnu ostavštinu naših predaka, da su pažnjom dobrog gospodara, uknjižili na sebe zidine onega, što mi obično greškom zovemo- naš Grad. Ma zamisli ti, oni imaju, tu neku, unutarnju potrebu žrtvovanja sebe, da očuvaju sve povijesno. Intijere zidine! Bome je danas rijetkost, da se ne'ko bavi dobrotvorstvom. Pa razvili bandijere svukuda po mirima. Dobro, osim Revelina i Labirinta, koji služe za udovoljavanje nekih prizemnih potreba ostatka populacije u budućnosti.
RADNICI petrokemijskog Dioki- ja, nisu mjesecima dobili plaće, ni u petrokemijskim proizvodima, niti u soldima. Kruh i mlijeko za preživljavanje, omogućili su im bonovi Konzuma, zakonom zabranjeni. Poslije ni to. A onda Državni inspektorat, nakon istrage ustanovio, da je sve u redu u neovisnoj državi Agrokor. Jedni misle, da je trgovac svih trgovaca umro od straha radi istrage, a drugi, da će ON, nakon ovako uspješno odigrane istrage, velikodušno poštedit' suspenzije, glavnog Državnog Inspektora, a ako treba i ponekog ministra.
Svi najveći mediji u kojima Veliki Gazda oglašava, zaboravili su prenijet' ovako 'nevažnu vijest'. A trebali su, jer sloboda tiska označava slobodno društvo i demokraciju. U nas je slobodna upotreba svih slova.
Onda su radnici Diokija počeli štrajk glađu. Hoće onih pet milijuna, što im gazda treba vratit' bivšem Premijeru. Kažu, nisu dobili plaću već šest mjeseci. A radili su. Pa najstariji od njih kažu, kako je nekad' davno, bilo još gore. Radit' istina nisi mor'o, ali onda nisi ni plaću dobio. Danas je ipak pedeset posto bolje.
Radit' moraš, a jedino plaće nema. Jedan mlađi prosvjednik kaže, da ima i gorih ljudskih sudbina. Ima ljudi, koji nemaju ni posla ni plaće. Pa umiru od dosade.
Broj neplatiša poreza u Lijepoj našoj, toliko je rast'o iz dana u dan, da se svakog momenta od Vlade očekivalo proglašenje mjera vanredne obrane od bankrota. Neki su se čuveni tajkuni proslavili dosjetkama, da oni koji redovno plaćaju porez i doprinose, mora bit' imaju para za bacanje. A onda su poreznici najavili objavit' liste neplatiša... Sad' se blagajna puni…
Dubrovački Biskup nije gled'o srpski film Parada. Samo je rek'o, da je nepoželjan u njegovu kinu Visia. Prema njegovoj viziji, filmovi trebaju bit' drugačiji. A i sami plakati su - nedolični. A ti plakati su fakat, malo fotošopirana Mikelangelova freska prekobrojnih prstiju s plafona Sikstinske kapele. To ti je ono, kad nekome pružiš prst a on... Prste sebi slikarsko - politički Satiri. Smrt s a t i r i - sloboda dogmi.
I tako, kako drugo kino nemamo, budi volja njegova. Propuštamo film. Vazda smo radi nekoga, nešto propuštali. Vrlo važno. Jedna parada više ili manje.
I stanovnici Bibinja, tamo blizu Zadra, isto nemaju kino. U nedostatku zabave, njihov im je donedavni svećenik, godinama paradir'o i zabavlj'o djecu. Sad' su se sjetili, da je jedino on bio – zabavljen. Jedan moj mali susjed, už'o je govorio drugoj djeci da, ako se hoće igrat' u njega doma, s njegovim igračkama, onda moraju igrat' po njegovim pravilima. A u tim pravilima, on je - glavni.
DVANAEST saborskih zastupnika od travnja će tiho sjedat' u Europskom Parlamentu, striktno k'o promatrači. Za to promatranje, četiri dana u setemani, dobit' će tristo Eurića dnevno. Plus avionsku kartu. A jedan od njih, naš, gradski Saborski zastupnik, možda će se vozit' do Brisela autom, pa će mu se plaćat' benzina, po kilometru. Ovi naši odabranici, tamo u Europi, neće smjet' govorit', a u Saboru neće moć'. Zbog odsutnosti. To mora bit' da su muke Tantalove. Ne zato što većina političara ne zna govorit'. Puno je gore, što ne znaju šutit'.
A najveća oporbena Zajednica u Gradu, dobila je novu staru predsjednicu. Demokratski izabrana, k'o i vazda, prema njezinim pristalicama, a prema oponentima, to je kronološki tijek zablude. Kažu, da sve ono, što je bilo crno jučer, pa je preraslo u ovo crno danas, sad' se s ponosom najavljuje k'o - bolje sutra.