Ponestaje papira i čitatelja poznatih zagrebačkih novina. Za jedne, jedine ozbiljne novine, za druge, službeno glasilo svih dosadašnjih režima. Govori mi Stjepo, pomorac s Montovjerne, kako su to za njega bile jako pouzdane novine. Kaže, kako ih doma ima još nekoliko primjeraka. Godinama ih čuva i još uvijek su k'o nove, iako su mu skoro svaki dan po rukama. Koliko je, kaže samo dosadnih muha njima spljesk'o, koliko opasnih osa, bumbara i gadnih skarambeža za zid zaljepio. Ponekad je zn'o i miša s njima zamlatit'. Njega, istina, ne ubije odma', ali ga ošamuti i onda je lak plijen. Danas, kaže, ne štampaju više ovako pouzdane novine.
A onda je, k'o i drugi, preš'o na lakšu štampu, žućkaste novine i virtualne kafanske portale na Internetu. Jer narod, voli crne kronike, meteorološke kataklizme, političke mećave i srodne im oluje, seksi senzacije, sramotu, svoju i tuđu, iznijetu preko kućnog praga. Oni te, kaže savjetuju, kako zadovoljit' ženu, ili sebe. Pa, koje poze su izmislili u zadnje vrijeme. Tako su neke žene postale toliko zahtjevne, da bi muški morali završit' škole za kaskadere.
Pa onda, par prometnih nesreća s mrtvim i preživjelima. Onda jedna topla priča o susjedima, koji asiste poznatu bivšu ženu, poznatog bivšeg muža, koji joj je promijenio bravu, pa je reality show u Americi, nastavila ispred vrata vlastitog (bivšeg) stana. Pa sve to ilustrirano najvećim sisama na svijetu, najljepšom guzom Europe. I samo doktori, te suhe guze još zovu – debelo meso.
Čudi se Stijepo mom čuđenju i pita me, o čemu bi to ja pis'o, kad' bi treb'o ispunit' stranice novina zanimljivim temama. Nisam baš pripremio cijeli elaborat, nego sam na to spontano i naglas mislio: Kad' bi ja bio urednik kakvog medija, ili barem zamjenik urednika na bolovanju, objavio bi cijeli jedan broj isključivo radosnog sadržaja i ohrabrujućih vijesti. Naprimjer, umjesto zlokobne i opširne vijesti o prometnoj nesreći s brojnim ranjenim, ali i sa smrtnim posljedicama, objavio bi intervju sa nekim, iskusnim vozačem, koji nikad nije prouzročio neku nezgodu, ili ga nikad nije zgazio auto.
Naslov bi bio: NIKAD PREGAŽEN. A u nadnaslovu: masnim slovima, jedna žrtva manje. To je važno, jer u nas ima na tisuće takvih, koje niko i nikad nije pregazio. Niti su koga pregazili.U ljetnoj shemi bi pis'o, recimo o čovjeku koji se nije utopio, jer, premda je sasvim dobar plivač, pazio je, da se kupa, ne dalje od deset metara od obale i to pri potpunoj bonaci. Naslov bi bio: ČOVJEK KOJI SE NIJE UTOPIO, a nadnaslov, recimo, masnim slovima : more nije uzelo svoj danak. Pa bi ga pit'o, kako to da se nije nikad utopio, a on bi rek'o, onako samozatajno, da - ne zna.
Onda bi mi na pitanje, jesu li mu prijatelji čestitali što se nije utopio, on spremno odgovorio, da nisu to ni primijetili, jer je on bio skupa s njima na košarci, tega dana, kad' se on to, je li, - nije utopio. Istina, tog se dana na stotine tisuća ljudi nije utopilo, ali ovaj bi ih slučaj samo ohrabrio u nastojanju, da se ni u buduće ne utope. Jer to nije dobro, iako je za čudo, zahvalna novinarska tema.
Eto, to bi mogla bit' strašno zanimljiva vijest, sa slikom preživjeloga, koji se nije utopio, pa onda sličica mora od defora, pa, što ja znam, slika spasioca koji ga nije spasio, ali koji, naravno, ne snosi krivicu što se je onaj utopio, jer se zapravo (i na sreću), i nije utopio.
Stijepo ne bi volio, da se to njemu dogodi. To, da se ne utopi.
A mog'o je. Pa mu žena počne pribokavat'. Kaže, da se jesi utopio, lijepo bi bila udovica, a udovice se ne moraju razvodit', takav je zakon, i još bi naplatila osiguranje. Ovako kaže, ne bi znala kud' će od sramote. Svi bi joj se smijali iza leđa, i govorili : "To je ona, što joj se muž nije utopio, i pokazivali je prstom . Ona bi uz zahtjev za razvod, još dodala i tužbu zbog psihičke zlostavljanja, što se nije utopio, a još se time hvali. Umjesto da šuti - on o tome raspreda u novinama. On tamo sigurno ima veze, kad su baš njega odabrali k'o temu za ohrabrujuću vijest.
A novine naših susjeda u Bosni, na dan posjeta hrvatskog Premijera, objavile su izjavu turskog Ministra turizma, da Turska ima Bibliju staru 1.500 godina. Prema toj Svetoj knjizi, napisanoj zlatnim slovima na Aramejskom jeziku, Isus je u jednoj propovjedi najavio dolazak Mesije, pomazanika, po imenu - Muhammed. Vatikan je najavio istragu. Postoje indicije da... ma recimo…, na primjer ; ako turska Biblija nije falsifikat, Sveto trojstvo, Bože mi oprosti, više nije… dakle… ili sveto, ili.. trojstvo. Jer je Isus prizn'o da je bio čovjek, a ne Bog. To baca novo svijetlo na najpoznatiju knjigu. A opet, možda je to samo početak jednog novog, divnog prijateljstva? Je li na pomolu i štampanje Nove Biblije obogaćene novo prihvaćenim amandmanima... Sva ta zbunjujuća pitanja. Što će bit' s Uskrsom? A tajna svega leži u trezoru turskoga Ministra turizma.
Stanovnici Gornjih sela tvrde, da im neko muti vodu. I bez tega im je život nikakav. Pa su se za to mnogi iselili. Ma ni to nije pomoglo. Tamo se i dalje - loše živi. I k'o da je to malo, još su utvrdili, da ih Grad crtica Vodovod - truje. Uvaljuju im plastične cijevi, zvane još i PVC, ili u prijevodu poly - vinyl - ciankalij. Ljudi su dobro upućeni u nove tehnološke izume i materijale. Traže iste one kvalitetne cijevi, kakve se polažu, recimo, Lapadskom obalom tri, četiri puta godišnje. A onda su rekli: neka ne bude ni na vašu ni na našu, pola plastičnih, pola gvozdenih. Još mi je u sjećanju radost tijekom zadnjih izbora. A naročito, očekivanja poslije njih. Sjećam se i staroga odrpanog glasača sa dva štapa, što je govorio mladosti ispred birališta, da je višestranačje idealan sistem. Omogućuje da sva'ko gladuje za - svoje ideale!
Sad' smo svjedoci i rezultata danonoćnog rada nove Vlade, pa smo nakon šezdeset dana, umjesto obećanoga Plana 21, dobili Plan 25. I to na računima našim svagdašnjim. Kažu da ne brinemo. To je samo na papiru. Ništa neće poskupit'. Samo računi. To nije, k'o ono povećanje od zadnji put, što smo zvali harač, a bilo je upola manje od ovega. Prema povjesničarima, od harača ima i gorih stvari. Nabijanje na kolac.