Na Srđu se već godinama beru ciklame, majčina dušica, drvo za ogrijev. Lovi se nepoznata divljač, i na druge načine stiče vlasništvo nad zemljom. Nešto se mislim; ja već godinama po Babinom Kuku rekreativno berem šparoge i za to imam više svjedoka. Prema trenutnoj sudskoj praksi, kroz par godina stičem uvjete upisa jedne, posebno šparogama bogate ledine, na svoje ime.
Ma, bilo je skoro pitanje domoljublja, onomadne gledat' kandidate, kako predavaju liste. Svi lijepo u krovatama, obrijani i namirisani. Vas sam se naježio. K'o da predaju molbu za neki fini pos'o. Ili dva posla, pa koji upali. Jedan bolji, zapravo životni san od posla. Vlast. A drugi, isto dobar, u opoziciji, ali će, ako tamo dospiju, morat' neko vrijeme onako volontirat' i trpit' svakakva sr…a u Saboru i na ulici. Ali za to će imat' dobru plaću.
E, tu trebamo učit' svi mi ostali. Poruka je : trebamo trpit'. A mi to ne znamo. Za to smo mi tu, a oni tamo. Prednost naših političara je još u temu, što oni idu ispred našeg vremena. Tako mogu povremeno sjesti i predahnut'. I mirno sačekat' svoj momenat. Mi ostali vječno zaostajemo, a opet, nismo ni predahnuli. Oni sve to trpe radi nas. Bore se i čini sve, da olakšaju narodu život. Ali narod se teško odriče ukorjenjenih navika, da živi na najteži mogući način. Zato uvjerljivi mega- plakat stranke na vlasti kaže: Najbolji kad je najteže. To znači, što je nama teže, njima je bolje. Teško će nama biti bez njih. Ipak, jedva čekamo da nam bude teško.
Nešto manje teško je možda u glavnom gradu, čiji gradonačelnik točno zna što građanima treba, pa troši njihove, još nezarađene milijarde mjesto njih. Pa kad' je cijeli grad pretvorio u Europsku metropolu, onda je postavio kamere na svakom kantunu. Sad' samo treba taj Big Brother u suradnji s policijom, nastavit' pomagat' građanima, a gradonačelnik može, kako je sam rek'o, s „dijamantnom voljom“ , radit' k'o konj u Saboru. Neki misle, da bi točnija bila usporedba s nešto manjim, bliskim konjskim rođakom. Ponosom Dalmacije.
Za one koji ne znaju, koja povijesna ličnost je rekla da, RAD OSLOBAĐA, u Zagrebu je novinarima prizn'o splitski gradonačnik, da je to bio on. Oni koji ga poznaju od svršetka njegova školovanja u osnovnoj školi, tražeći skriveni smisao ove izjave, misle da je on ovim htio reć' nezaposlenima, kako su neslobodni, iako imaju slobodno svo vrijeme ovega svijeta. Veliki broj Splićana, koji svoje korijene vuku iz neke ruralne splitske makro-okućnice, vide svoga gradonačelnika k'o ogledni primjerak vjernika, kršćanina i propovjednika. Birači će to znat' prepoznat' i nagradit'. Nevjernici možda ne. Za utjehu, prvi čine 90% stanovništva. Ali i jedni i drugi su zadivljeni njegovom željom, da s njime u Sabor ide i njegova neprocjenjiva sestra. Njima je vazda porodica na prvom mjestu. Još ako je jedna od onih čuvenih - dvjesta!
A ista zvijezda Sjevernjača, pokazuje put i poznatom splitskom svećeniku, koji je, umirovljen od napornog spašavanja duša Hrvata, sad' preš'o u politiku, kako bi nam spasio i tijela. Ali, zašto su onda njegovi nadređeni to definirali k'o pretvaranje plodnog tla u pustinju? A opet, možda i nije nerazborito, ako znamo da velečasni nije baš agro-stručnjak. Svejedno, on biračima poručuje da biraju isključivo male siromašne stranke, jer one su iz naroda. Koliko bi tek njih trebalo čekat' da se obogate, pita se svak' 'ko je glas'o više od tri puta u životu. Siromašni su opasni! Onda nas upozorava i na hrvatsku demografsku katastrofu. Ponestaje nam Hrvata. Bilo bi zanimljivo znat', kako bi on to riješio ako bi uš'o u Sabor. Možda s pozivom onima koji se osjećaju mladi : "Spavajte sa svojim ženama, žrtvujte se za hrvatsku.
Zanimanje je nebitno za raspjevanog i popularnog Dalmatinca Vuca, neovisnog kandidata, čija prisutnost u dalmatinskoj Zagori, tjera vukove u očaj, jer on sam pojede više janjadi od svih njih. Uz to im prijeti i važnom točkom svog' programa pod imenom: „janjetina svima, a ne samo njima“. Ne zna čovjek, bili ga radije sluš'o ili gled'o. A opet, znam neke, koji kažu, ne treba hvala. I rado bi mu rado dali svoj dio janjetine, samo da ostane doma. Pa su izračunali, da bi u nas bilo hrane i za izvoz, da njemu slični ne razmišljaju neprestano i jedino o tome kako da se svaki dan nažderu.
Bivšem varaždinskom dugokosom gradonačelniku, nije do pjesme, jer je privremeno u zatvoru. A mog'o je na LISTU. I na janjetinu. Njegov nasljednik, u najboljoj volji da s narodom podijeli radost krštenja vina, tako je sebe pokrstio, da je službenom limuzinom opičio u auto pripadnice ženskog biračkog tijela. Umalo su ga poslali njegovom prethodniku. Eto, njemu je lista izmakla za nepuna dva promila.To znači, da k'o gradonačelnik može bit' pijan, ali k'o saborski zastupnik, nikako. Tako je odlučio šef njegove stranke. A on je provjereni autoritet u prometnim propisima, kako domaćim, tako i mađarskim. Osim toga, na saborskoj porti ne rade alkotestove.
Iako se groblja neprestano šire i postaju značajni faktor socijalnog mira, biskupi u Poljskoj protive se trendu kremiranja pokojnika. Boje se valjda, da se nebi prestala gradit' nova groblja. Sprovodi ne bi više bili tako sadržajni i izdašni k'o prije, a vjernici, hedonisti nijedni, one bi solde od vječnih počivališta i mramornih spomenika, zasigurno potrošili za ugodnosti doma na ovemu svijetu. A rasipništvo je grijeh i skromnost vrlina. Pa ipak, oni koji dovoljno dugo žive, prateći povijesne napretke kažu, da se ne može zanemarit' taj divovski civilizacijski napredak učinjen od srednjeg vijeka do danas. Nekada su ljude spaljivali na lomači, a danas ih jednostavno- kremiraju. Uz njihovu privolu, naravno. Pa ih tako reciklirane spreme u lijepo oslikanu poklopljenu porculansku plitičicu. Na omiljenom toplom kaminu, ili regalu. Oni koji nemaju kamin i prikladan regal, pitaju se ima li života poslije smrti, druge muči ozbiljna dilema: ima li života prije smrti ?
Na Srđu se već godinama beru ciklame, majčina dušica, drvo za ogrijev. Lovi se nepoznata divljač, i na druge načine stiče vlasništvo nad zemljom. Nešto se mislim ; ja već godinama po Babinom Kuku rekreativno berem šparoge i za to imam više svjedoka. Prema trenutnoj sudskoj praksi, kroz par godina stičem uvjete upisa jedne, posebno šparogama bogate ledine, na svoje ime. Krenulo mi je, na finalmentu.
Mario Klečak/Glas Grada