Još se prepričavaju zgode i utisci s dočeka Nove. Oni koji su bili na Stradunu s namjerom da provedu noć s Jelenom kažu, da je to bila nezaboravna noć, i jedino joj zamjeraju, što nikako nije skidala bundu. Onako, radi štimunga, slobode pokreta i govora tijela. A stalno je vikala: aj'mo svi, aj'mo svi. E pa sad, narodu nikako ugodit'. Oni misle da je njima loše.Piše: Mario Klečak za Glas GradaA kako je bilo onima, koji su Novu Godinu čekali u krugu obitelji. Jednočlane!
Ili, kako je tek patio Brad Pitt, koji je izjavio, da bi Novu Godinu najradije doček'o sa svojom bivšom ženom. A 'ko ne bi? S njegovom. To je ona Jennifer, iz serije Prijatelji, što bi je svi radije dočekali nego Novu Godinu.
In tanto, ona nije pristala. I to je nikako nije spriječilo u dobrom provodu. Tako dobrom, da je na Badnjak objavila da je ostala trudna. S nekim drugim prijateljem.
Asfalt još uvijek nije lako dostupan materijal u Gradu. Treba sitni šljunak prelit' bitumenom. I onda se to kuha i miješa. Nestašice su uzrokovane raznim razlozima, i tehnološki problemima, ali snalažljivi cestari, rupe naše svakodnevice, ostavljaju nama građanima (koji plaćamo cestarinu), za zabavu i adrenalinski ugođaj relly-ja. A kad rupa postane veća od uloženog truda i brige gradskih vlasti, onda je stručnjaci za asfaltne ceste - betoniraju.
Oni, koji su vazda vodili politiku u svojoj butizi, a u ime Boga otpuštali grijehe ovega svijeta, nikako da oproste don Ivanu, saborskom zastupniku što vodi politiku u državnoj butizi. Tako je jadnik izgubio' dozvolu za misno slavlje, ispovijed, propovijed i nošenje adekvatne garderobe.
Istini za volju, don Ivan se prvo na službu zakleo Bogu, pa tek onda Saboru, ali ova druga zakletva mu se učinila važnijom. Pa će se morat morat naviknut' na nošenje dugih gaća. Na nogu u 'odpozadi', koju mu je, bez razmišljanja zviznuo splitski Nadbiskup, nije se najedio. Nije mu spočit'o ništa o tradiciji njegovih prethodnika, koji su tisućama godina krojili politiku, gdje god su bili državna religija. Do jučer su krunili careve, a sad su odjednom apolitični, pa tamjanom umjesto mrkvom, nastoje omesti demokratski izabranog zastupnika, da uđe u Parlament.Prošle su feste, nema više onih gužvi po ulicama i butigama. Govori mi jedna nezadovoljna Cvijeta, što prodava kruh u pekari, da se od prvoga i kruh manje prodaje nego u staroj godini. Utješio sam je statistikom. Naš narod još uvijek jede duplo više kruha od Nijemaca, a vladine mjere štednje nas moraju i u temu približit' Evropi. A može bit', da je tome tako i što je poveći broj sugrađana partio na snijeg, pa kruh kupuju u nekoj od susjednih zemalja.
Cvijetu nisam uspio utješit', nego još više 'upalit', pa mi je pričala prvo o žetvi šenice, pa o cijeni brašna. A onda mi pjesnikinja u Cvijeti, izrecitirala poemu o sjemenu boljeg sutra, koje smo sijali prije dvadeset godina. Pa je sjeme niklo na našu radost. A mi smo ga brižno zalijevali, okopavali i gnojili sve ove godine. Ukratko: danas je to peču stabla. I na mjestu đe smo ga posadili. Ali, govori ona meni, to nije ona biljka, što joj je slika bila na saketiću od sjemena. Ma bravo, govorim ja njoj, fino ti je uskislo to političko tijesto, ali ove smo etape povijesnih stranputica stavili na dušu pokojnoj Vladi. Sad imamo novu, pa trebamo pokazat' malo pacijence...Stari režim je možda mrtav, prekida me ona, ali je novomu donir'o većinu organa. To meni zvuči k'o nekakva politička transplantacija, pokušavam se ja našalit', ali Cvijeta istim žarom nastavlja, kako ministrima još nisu ni pločice s imenima na vratima kabineta zakovali, a oni već prijete porezima, strujom, vodom, plinom. I naravno prodajom obiteljskog srebra. Svaka vlast počinje prodajom nečega, što im nije djedovina. Pa ćemo unucima ostavit' odrezak od zadnje mirovine.
K'o vrstan skeptik, ost'o ja zbunjen i u dilemi, jesam li dobro razumio ove, sve samo ne pekarske mudrolije, pa sam zagrlio pola svoga kruha Francuza i uputio se doma. Nakon tristo metara sam se obad'o, da mi je auto ost'o pred pekarom. Pa sam se vratio. Ma vidi ti što mi je učinila. A danas sam mog'o i bez kruha.Sutra dan je bio Božić. Pa su najviše rangirani hrvatski agnostici bili u crkvi na misi. Crkvi je bilo drago. Onda se Hristos rodi i opet njih dva na misi.
A tamo dobili kruh na dar. I u njemu zlatnik iz doba francuskog bratstva i jedinstva. Hrvatskim je političarima Crkva vazda bila najbolji zaklon. Barem dok ne prestane kiša.
I dok smo sretni zbog puno manje šumskih požara u zadnje vrijeme, pa kanaderi nisu u stalnom pogonu, neki novi požari u protekloj godini, pale nam gospodarstvo. I to nije prvi put. Mora bit', kažu neki pisci crne kronike, da je od proizvodne djelatnosti, unosnija djelatnost naplaćivanja odštete od osiguranja. Tako je zadnji požar bio u mesnoj industriji. Govore, izgorio odjel za rezanje mesa. Noću. I to, dok tamo nije bilo nikoga. Kažu da se miris pečenja osjetio do ureda Državnog odvjetnika.
Govore, da bi oni smiješni aviončići na skijama, trebali slijetat' u Gruž, ali vlasti ne daju. Zna se k'o tamo može akoštavat'. Neka izmisle mega - avion za prijevoz, jedno tri tisuće turista, pa onda mogu u porat. Što fali našim brodovima veteranima, što sigurno plove po otocima preko pedeset godina. Isti kakvi su i nekad bili. Samo su prepiturani. Tako su brzi, da možeš komodno u Gradu marendat', pa isti dan na Mljetu večerat'. Što ti više treba.Vladini TV spotovi, koji nas uvjeravaju, kako ćemo u cijeloj Europi kupovat' hrvatsko vino, iako ga sad' ni doma ne kupujemo, vrlo je informativan i koristan prosječnom Hrvatu. Sretna familija u autu na TV-u, simbolizira jednoga od onih dvanaest hrvatskih zastupnika, što će u Briselu dobivat plaće u Eurima, a tamo putovat' sa svojim najdražima o državnom trošku.
A nama stiže zima. 'ko ima sreće, grijat će se na plin, drva, naftu, struju. A, 'ko nema, sreće, grijat' će se na proljeće.