Mnogo buke posljednjih godina stvorilo se oko cijepljenja u ranoj dobi i nuspojava koje ono nosi. Navedite tri osnovna razloga kojim biste promijenili mišljenje roditelja ukoliko ne želi cijepiti svoje dijete?
Mišljenje roditelja je teško mijenjati. Strah je vrlo snažna ljudska emocija i jači je od razuma. Osnovni razlog zašto je potrebno cijepiti dijete je taj da cjepivo stvara imunitet protiv različitih bolesti koje su po svojoj prirodi teške bolesti a njihove posljedice mogu bit trajne u obliku invaliditeta ili smrti. Vjerojatnost ozbiljnih nuspojava i njenih posljedica od cijepljenja u usporedbi s posljedicama bolesti koje cijepljenjem sprječavamo su neusporedive u korist cijepljenja. Cijepljenje je znanstveno dokazana mjera kojom se štiti populacija od teških i smrtonosnih bolesti. U zadnje vrijeme sve češće nam to dokazuju primjeri ponovnog širenja tih bolest sa smrtnim ishodima tamo gdje je procjeplijenosti pala.
Koliko se primjena cijepljenja djece razlikuje između država u našem okruženju?
Bolesti protiv kojih cijepimo djecu su iste u cijeloj Europi. Kalendar cijepljenja je također vrlo sličan ili identičan. Iako cijepljenje u većini zemalja Europe nije obvezna nego preporučena mjera u Europi je procjeplijenosti vrlo visoka i nalazi se na razini koja štiti populaciju od širenja bolesti. Poslije nekoliko desetljeća po prvi puta imamo smrtne slučajeve u Europi od difterije. Zbog visokog obuhvata u okruženju nije se dogodilo širenje difterije kao što se to dogodilo tamo gdje je obuhvat bio nizak (zemlje Ruske federacije ili neke zemlje Azije i Afrike). No antivakcinalni pokret je vrlo aktivan i u Europi te uzrokuje pad procjeplijenosti cjepivom protiv ospica, zaušnjaka i rubele u nekim dijelovima. Posljedica tog pada je pojava manjih ili većih epidemija tih bolesti. Na žalost zadnja epidemija ospica u Rumunjskoj zabilježila je 675 oboljele djece i tri potvrđene smrti uzrokovane ospicama.
Ukoliko se roditelj ipak odluči ne cijepiti svoje dijete koje opasnosti prijete po njegovo zdravlje i okolinu?
Dijete koje se ne cijepi može oboljeti od svih dječjih i zaraznih bolesti protiv kojih se cijepimo sa svim posljedicama koje mogu ugroziti zdravlje ali i život djeteta. Za okolinu to znači opasnost epidemije tj. širenja bolesti i obolijevanja velikog broja djece i odraslih. Da bi se spriječilo širenje bolesti protiv kojih se cijepi potreban je visok cijepni obuhvat. Što više roditelja odabere ne cijepiti djecu, to je veći rizik širenja bolesti. Kada odlučite ne cijepiti dijete, ne ugrožavate samo svoje dijete nego cijelu zajednicu a i sebe samog. Kada bi se prestali cijepiti, vratile bi se bolesti koje su nekad harale s više tisuća oboljelih i nekoliko desetaka umrlih godišnje.
Koja je razlika između prirodno stečenog imuniteta i onog induciranog cjepivom?
Prilikom ulaska uzročnika bolesti u tijelo, tijelo proizvodi reakciju čiji je zadatak spriječiti širenje i uništiti uzročnika bolesti. Tijelo stvara obranu (antitijela) protiv svakog stranog tijela (antigena) koje prepozna kao prijetnju. To nazivamo imunološkim odgovorom. Prirodno stečeni imunitet je imunitet koji nastaje nakon kontakta s uzročnikom ili preležane bolesti.
Cijepljenje je unošenje antigena u organizam sa svrhom stvaranja protutijela. Kod cijepljenja antigeni nisu cijeli mikroorganizmi kao kod zaraze uzročnikom zarazne bolesti nego su to najčešće dijelovi mikroorganizama, cijeli mrtvi ili oslabljeni mikroorganizmi ili njihovi toksini.
Protutijela su proizvodi limfocita, obrambenih stanica organizma, koja ciljano uništavaju mikroorganizme. Često se postavljaju pitanja u vezi načina unosa, naglašavajući kako cijepljenje koje se daje u mišić ili pod kožu ne oponaša prirodni ulaz uzročnika bolesti u tijelo. Treba naglasiti da i kod primjene cjepiva u mišić ili potkožnom injekcijom, kod većine cjepiva potiče se sveobuhvatni imunološki odgovor koji uključuje nespecifični prirođeni imunološki odgovor i specifični humoralni i stanični odgovor. Jer u svim tkivima postoje imunološki kompetentne stanice. Nisu crijevna i respiratorna sluznica jedini organi koji sadrže specifične imunološke stanice, makrofage, B i T limfocite. Oni se nalaze posvuda u tijelu i vrlo brzo reagiraju iz udaljenih dijelova tijela prema mjestu unosa antigena.
Postoje li alternativne metode kojim bi se izbjegle eventualne negativne posljedice postojećih cjepiva?
Alternativne metode ne postoje. Jedini način stvaranja specifične obrane protiv određenog uzročnika je kontakt s uzročnikom ili cijepljenje.
Finsko školstvo često nazivaju najsuvremenijim i najuspješnijim školskim sustavom, očigledno je da bi svi trebali krenuti njihovim stopama, koji bi bio Vaš savjet tvorcima kurikuluma kako bi djeca iz škola izlazila sretnija i neopterećenija?
Prvo mislim da bi škola više trebala pripremati za život, a ona to danas ne radi. Što se u školi očekuje od učenika? Još uvijek se očekuje što vjernije upamtiti i reproducirati informacije iz knjiga i s predavanja u školi. Čemu informacije služe, zašto su važne, kako ćemo ih koristiti za kvalitetan i produktivan život to nije važno. Više puta sam čula kako je dijete u školi dobilo negativnu ocjenu jer je zadatak riješilo na drugačiji način od onog kako je učiteljica pokazala da to treba raditi.
Djeca izađu iz škole puna nepotrebnog balasta informacija, koje im najčešće ničemu praktičnom ne služe i za veliku većinu tek tada kreće učenje. Uvijek sam se pitala kako su odabrali sadržaj kurikuluma, kako su odabrali koje informacije su važne, one se manje više nisu puno mijenjale od vremena kad sam ja išla u školu. Sve ostalo se drastično promijenilo i način života i vrijednosti u društvu, a cjelokupno znanje i razvoj tehnologija u svijetu stostruko su se uvećali.
Bilo je više pokušaja da se unese promjena u sustav školstva. Po mom mišljenju najveći pozitivni učinak imao je HNOS (Hrvatski nacionalni obrazovni standard). On je omogućio korištenje kreativnosti u radu, povezivanje sadržaja različitih predmeta, više suradnje između učitelja, djece i roditelja. Na žalost s novom reformom u školstvu ne samo da se nije nastavio razvijati nego je u mnogim školama njegov utjecaj oslabio ili posve nestao. Kad bi umjesto reformi odabrali razvoj možda bi se dogodila pozitivna promjena. Mi smo u našoj županiji i gradu imali iskustvo s kvalitetnom školom. Kvalitetna škola intenzivno živi i razvija se u Istri i predstavlja svijetli model hrvatskog školstva, a kao najsvjetliji primjer izdvajam gimnaziju i strukovnu školu Jurja Dobrile u Pazinu.
Moj savjet za tvorce kurikuluma je učiti za život, učiniti učenje praktičnim, djecu učiti vještinama jasnog razmišljanja i kritičkog mišljenja, samopoštovanja, rješavanja problema, donošenja odluka, komunikacijskim vještinama i tek na kraju suvremenim tehnologijama. U Hrvatskoj postoje dobri primjeri rada u školama. Više suradnje, prepoznavanje i širenje postojećih modela dobre prakse i korištenje znanstveno dokazano učinkovitih preventivnih programa napravilo bi željenu promjenu.
Bulling među učenicima nažalost, mada u porastu, je i dalje tabu tema hrvatskog obrazovnog sustava, koliko ste upoznati s tom problematikom? Kako ga prevenirati?
Prvo bi rekla da mi živimo u nasilnom vremenu i nasilnom društvu. Rat je bio prije 25 godina ali ekonomske i socijalne promjene koje su uslijedile nakon toga bile su jednako nasilne. Zar pretvorba i prodaja društvenog vlasništva nije bila nasilje, zar nije nasilje iskorištavanje ljudskog rada za osobno bogaćenje. Nesigurnost je veliki izvor frustracije i stresa koje ljude čini manje tolerantnim i spremnijim na sukob, alkoholiziranje, sve veći nedostatak roditeljskog odgoja i nadzora nad djecom za rezultat ima sve veći broj djece s teškoćama u ponašanju asocijalnog tipa. S druge strane sam bulling još je uvijek tema u kojoj se svi ne snalaze dobro a djeca iz straha da bi moglo biti još gore prečesto šute o tome što im se događa. Škole imaju programe prevencije vršnjačkog nasilja i trude se provoditi ih.
Na žalost teme koje obrađuju temu vršnjačkog nasilja nisu dovoljno i na pravi način prezentirane u kurikulumu zdravstvenog odgoja. S druge strane okruženje niti malo ne pomaže naporima škole. Otvorite novine, televiziju, od dominantnih naslova u novinama, tema filmova koji se prikazuju, komentara na portalima, do sjednica gradskog vijeća ili sabora. Što možete vidjeti, agresija i nasilje se toleriraju ili se čak i isplate. Kad sam spomenula sjednicu gradskog vijeća podsjetila me jedna anegdota. Nakon jedne sjednice koja je prošla u relativno mirnoj i uljudnoj komunikaciji, jedan od novinara je reagirao „danas je bilo dosadno“. Više ljudi mi je reklo da sjednicu gledaju iz zabave, dok su neki pitali može li se učiniti nešto da se ljudi uljudnije ponašaju. Istovremeno znam, da se u školi netko ponaša onako kako se ponašaju ljudi u gradskom vijeću, škola bi zvala roditelje, dijete bi bilo izloženo sankcijama ili čak upućeno na procjenu psihofizičkog stanja kako bi se otkrio uzrok i pokušalo pomoći. Kako možemo očekivati da škola kompenzira sve probleme društva i korigira ponašanja koja su stečena u obitelji i kroz interakciju sa svijetom u kojem žive.
Bulling u školi je sutra nasilje u obitelji ili na ulici. Mislim da prevencija ne može biti samo u školi. Cijelo društvo od medija, politike, javnih ličnosti, institucija i samih građana bi u tome trebalo sudjelovati, prvo kroz osvještavanje problema, a onda prepoznavanja njegovog učinka na zajednicu, zdravlje ali i napredak zajednice. Nema napretka zajednice bez suradnje. Ako jedan dobiva a drugi gubi čak i kad je naizmjenično ne može svima biti dobro, a zajednica po mom dubokom uvjerenju može napredovati samo ako se svi uzajamno pomažu i ako svi dobivaju.
Kako prepoznati dijete koje je predmet verbalnog ili fizičkog zlostavljanja svojih vršnjaka? Kako mu pomoći?
Djeca žrtve vršnjačkog zlostavljanja često pokazuju psihosomatske simptome poput glavobolje, bolova u trbuhu, vratu, teškoća sa spavanjem, mučnine, nedostatka koncentracije ili osjećaja nedostatka zraka... To su u pravilu veoma nesretna djeca koja pate od straha, anksioznosti i niskog samopoštovanja kao posljedica zlostavljanja. Mogu pokušavati izbjegavati školu kao i društvene kontakte, nastojeći izbjeći vršnjačko nasilje. Doživljavaju značajnu psihološku povredu koja ometa društveni, emocionalni i akademski razvoj.
U kasnijoj su dobi s većom vjerojatnošću potišteni i imaju niže samopoštovanje. Neke žrtve zlostavljanja su toliko uznemirene da počine ili pokušaju počiniti samoubojstvo. Što se može učiniti? Potrebno je najprije razviti sustav prepoznavanja, poučiti roditelje i osoblje škole kako prepoznati simptome, potaknuti i osnažiti svih da takve slučajeve prijavljuju. U školi je potrebno razviti zaštitnu mrežu od prepoznavanja situacije zlostavljanja do psihološke podrške žrtvi ali također i rada sa zlostavljačem i promatračima ako ih je bilo. Od prvog razreda kroz radionice općenito, potrebno je raditi na razvijanju podržavajuće i prihvaćajuće klime u razredu za svu djecu. Učiti djecu socijalne vještine komunikacije, jačanje samopoštovanja i samopuzdanja i druge.
Provoditi ankete o pojavi vršnjačkog zlostavljanja, nadzirati učenike za vrijeme odmora u školi, donijeti specifična razredna pravila protiv zlostavljanja, provoditi dosljedne i trenutne posljedice kod agresivnog i nasilnog ponašanja i razredne sastanke, individualne razgovore sa zlostavljačima i žrtvama, razgovore s roditeljima zlostavljača i žrtava, uključiti Centar za socijalnu skrb i druge institucije sukladno Protokolima o postupanju u slučaju nasilja.
Prema Vašem mišljenu, je li sustav koji u Dubrovniku skrbi o djeci s teškoćama u razvoju na zadovoljavajućem nivou?
Grad Dubrovnik financira više programa koji su namijenjeni unapređenju kvalitete skrbi o djeci s teškoćama u razvoju. Posebne zasluge za unapređenje kvalitete i kvantiteta usluga pomoći djeci s teškoćama u razvoju ima udruga Idem koja je pred više godina započela s programom asistent u nastavi u školi, a kasnije se program proširio i na dječje vrtiće. Ukupno godišnje 30-ak djece u školi i 10-15 djece u vrtićima, odgojno obrazovnu ustanovu uspješno pohađa uz pomoć asistenta. Uz zdravstvene ustanove koje skrbe o jednom dijelu odstupanja ili rizika za razvoj teškoća u razvoju, udruga Idem je pokrenula i habilitacijski rad na području razvoja govora i komunikacije za djecu koja te usluge nisu mogla zadovoljiti kroz zdravstveni sustav.
2015. godine programu se priključuje i udruga Dubrovnik zdravi grad. U 2015. kroz programe udruga besplatne usluge edukacijskog rehabilitatora, logopeda ili senzornog pedagoga dobilo je ukupno 88 djece s odstupanjima ili teškoćama u razvoju. Istovremeno je napravljen i veliki iskorak u edukaciji stručnog kadra uključujući veliki broj odgajateljica dječjih vrtića Dubrovnik čime su se unaprijedili uvjeti za kvalitetniji odgoj i obrazovanje djece s teškoćama u razvoju u predškolskoj dobi. Iako su to značajni pomaci u odnosu na prijašnje razdoblje osigurani sustav skrbi ne zadovoljava potrebe roditelja i djece s razvojnim odstupanjima, rizicima za razvoj ili razvojnim teškoćama. Nedovoljno je razvijena mreža usluga, sustav je još uvijek nepovezan, nema sustavnog ranog prepoznavanja, nedovoljan je broj stručnjaka odgovarajućih profila kao i podrška roditeljima i obitelji djece s teškoćama u razvoju.
Koliko stručnjaka edukacijsko rehabilitacijskog profila djeluje trenutno na dubrovačkom području?
Koliko je meni poznato u osnovnim školama djeluju četiri socijalna pedagoga i pet edukacijskih rehabilitatora. U općoj bolnici Dubrovnik djeluju četiri logopeda, u dječjim vrtićima Dubrovnik jedan logoped i jedan edukacijski rehabilitator i još je nekoliko edukacijskih rehabilitatora u udrugama i u Baselineu.
Je li omjer stručnog osoblja u odnosu na broj djece s posebnim potrebama sukladan standardu?
Slobodno mogu reći iz kontakta s kolegama u drugim sredinama, Grad Dubrovnik je prepoznatljiv po ulaganju u djecu s teškoćama u razvoju, u našim školama prakticiraju se svi modeli obrazovanja djece s teškoćama u razvoju, od individualiziranih i prilagođenih programa, djelomične integracije do školovanja u posebnim skupinama te uz asistente u nastavi. Grad Dubrovnik financira i tri stručna suradnika iznad standarda propisanog od strane Ministarstva obrazovanja, tako da sve naše osnovne škole imaju kompletne timove stručnih suradnika (pedagoga, psihologa, stručnjaka edukacijsko rehabilitacijskog profila).
U dječjim vrtićima Dubrovnik upravo se kompletiraju tri tima stručnih suradnika prema standardu i broju djece u Dječjim vrtićima Dubrovnik. Možemo zaključiti kako je broj stručnjaka u odgojno obrazovnim ustanovama ukupno iznad standarda, ali potrebno je raditi na povećanju učinkovitosti i funkcionalnijem povezivanju između resora na način koji će dati najbolje ishode za svako dijete. S druge strane kao što sam već rekla nedostaju stručnjaci za usluge rane intervencije i još je potrebno uložiti dosta truda na uspostavi sustava koji bi zadovoljio potrebe te osjetljive populacije.
Kome ili čemu pripisati krivnju zbog postojećeg stanja?
Ja više volim tražiti rješenja umjesto krivaca, ali možemo reći kako je otežavajuća okolnost loša zakonska regulativa koja nije dovoljno jasno definirala obveze, a sav teret je prebacila na lokalnu samoupravu prvenstveno županiju, koja opet nije dovoljno brzo i efikasno odgovorila na ovako zahtjevan zadatak vođenja uspostave sustava rane intervencije u zajednici.
S Vašeg stručnog stajališta gdje vidite izlaz iz ovog problema?
Gradnja zgrade koja traje već gotovo pa desetljeće nije rana intervencija. To je samo zgrada.
Županija mora preuzeti vodeću ulogu i preuzeti posao ustrojavanja sustava rane intervencije. Potrebno je definirati potrebe kako prostorne tako i kadrovske i izraditi mrežu u cijeloj županiji, u suradnji s gradovima i općinama i Centrima za socijalnu skrb osigurati sredstva za rad te povezati sustav sa zdravstvenim kako bi se osiguralo rano prepoznavanje i praćenje za svu djecu u županiji po istim standardima i uvjetima.
Što Vas je nagnalo da se upustite u političke vode?
To je dobro pitanje. To se i sama ponekad pitam. Ja imam običaj reći ako se vi ne bavite politikom, bavi se ona vama. Sve što se od rata do danas dogodilo posljedica je političkog djelovanja stranaka i pojedinaca. Ja politiku i političare gledam kroz rezultate njihova rada. Što ostaje nakon njih. Pokušati ću objasnit što mislim pod tim.
Ovom prilikom neću nabrajati sve projekte koji su realizirani zahvaljujući gospodinu Vlahušiću od Opće bolnice Dubrovnik i drugih zdravstvenih objekata i svega što je realizirano u mandatu gradonačelnika, nego ću nabrojati neke druge primjere: u mandatu gospodina Račana pod vodstvom gospodina Čačića koji je tada obnašao funkciju ministra gospodarstva i graditeljstva 300 kilometara autoceste izgrađeno je za četiri godine. Preostalih sto kilometara gradila je HDZ-ova vlada nekih desetak godina.
Brodogradilište u Rijeci godinama je stvaralo minuse u državnom proračunu na račun socijalnog mira. Ministar gospodarstva gospodin Vrdoljak hrvatsku brodogradnju postavlja na stabilne noge i više nije na teret poreznim obveznicima. Legalizacija bespravno izgrađenih građevina izgledala je nemoguća misija, ministrica graditeljstva gospođa Mrak Taritaš uspješno je riješila taj gorući problem za najveći broj hrvatskih građana u samo jednom mandatu. S druge strane imate primjer Ine i Mola, prodaje zemlje na Srđu i Nuncijati, Fimi mediju, način kako je napravljena privatizacija poslije rata i brojni drugi primjeri. Po pitanju Ine, predzadnja vlada pokušala je spasiti što se spasit da. Jako sam znatiželjna u kom pravcu će sad krenuti pregovori s Molom.
Kad bi pitala ljude želite li graditi 300 km autoceste za 4 ili 100 za 10 godina, vjerujem da bi svi odabrali prvi odgovor, pa ipak češće smo birali ovaj drugi. Politika nas vodi naprijed ili nazad ovisno o tome što ostaje nakon nje. To je vjerojatno i razlog zašto sam u HNS-u a ne nekoj drugoj stranci. Ovoj zemlji su potrebni političari koji će iza sebe ostavljati dobre projekte i dobre rezultate i bilo bi dobro za ovaj narod kad to ne bi ovisilo o boji koju nose.
Obnašali ste nekoliko stranačkih dužnosti, kako na razini Grada, tako i Županije, jeste li u svojoj političkoj karijeri razmišljali o smjeru koji bi Vas odveo ka Zagrebu, odnosno participaciji u izvršnoj vlasti?
Ja volim posao koji radim i nisam nikad razmišljala o većoj političkoj karijeri.
Kako biste ocijenili nesrazmjer žena i muškaraca u politici, posebice u svjetlu nedavnih izbora prema kojem žene u sazivu Sabora RH učestvuju niti sa 15 posto?
Svjetski je prosjek žena u parlamentu 19%. Najveći udio ima Švedska s udjelom žena od 45%. Preko 30 % imaju Danska, Finska, Nizozemska, Norveška, Belgija, Austrija, Njemačka, Island, Španjolska, Bugarska, Švicarska, Latvija. Mi smo s 25% pali na manje od 15%. To je još jedna potvrda krize u politici i dokaz kako zadnjih godina kao društvo idemo više natrag nego naprijed. Nadam se da će se taj trend zaustaviti i da ćemo krenuti u pravcu u kom Hrvatska zaslužuje.