MILAN ČEOVIĆ o životu u Gradu: Više se ne može ni vjerati na Porporeli od onih ferala

U Milanovoj mladosti dok je radio kao DJ, a to je bilo od 1973. do 1978., zabava je mogla potrajati do ranih jutarnjih sati i bez droge, a kompjuteri nisu kvarili glazbu, priča Milan i nastavlja kako su Ceca  i 'cajke' glazba koju ne poznaje. Ako se želi naučiti ponešto o Gradu, gradskim škercima, zafrkancijama zbog kojih su zime unutar zidina ljepše, najbolje je sjesti s Milanom u 'Lučija', gdje ga se često može vidjeti. 



Ljubavi prema glazbi motivirala ga je da postane DJ tih sedamdesetih godina u Dubrovniku. 'Počeo sam i ja slušajući „tri akorda i trla baba lan“, ali me vuklo sve dalje i zaljubio sam se. Tezej je bio disko u kojem sam bio DJ. Različitu glazbu sam puštao, a nekad sam znao pustiti i Wagnera na opće čuđenje“, govori Milan koji ima preko 60, ali mladost nosi u srcu, pa ima iste ljubavi baš kao i prije 30 godina. 

'Zabava je tada bila bolja. Ali prije nije bilo ovoliko droge. Osim alkohola, malo tko se drogirao, sada se sve pomiješalo.' Milan i danas sluša istu glazbu kao i onda kada je radio kao DJ.  Tvrdi kako može poslušati svaku glazbu, osim nekih žanrova.  „Ne volim narodnu nikako. Cece ili Coce.

Nemam ništa protiv, ali rat je učinio svoje i ta se muzika povezuje s „drugom stranom“. Ide život dalje, što ćeš, nikoga ne osuđujem, ali ne shvaćam one koji prodavaju obraz“. Nije čudno, budući je rat  i na njegovu obitelj ostavio posljedice s kojima se danas svi nose, kao i na mnoge druge obitelji.

„Od rata se sve raspalo. Kralo se, bilo je lupeštine, znate i sami, zato nemaš što nego uhvatit se svoga posla“.Upravo je to Milan i učinio nakon što se raspala i 'Dubrovkinja' u kojoj je radio 20 godina. „Rat me istjerao, uzeo sam otpremninu i pošao“. Zbog toga je već 13 godina ribar i samostalni obrtnik. „Našli smo se ja i more, teško je, a na moru smo samo ja i On, tako je kako je“.

Život unutar zidina?

 „Danas u Gradu ima, slagat ćemo, tisuću ljudi. Grad je prije bio živ, a danas je mrtvačnica. Točno znam zimi kad će tko izaći, sreća da zafrkancije ne fali, na koju se nitko ne ljuti, da toga nema kad počnu šiloci i bure…“ No, nisu šiloci i bure opustjeli grad, nego silni gradski vladari kojima se Čeović s Udrugom Nazbilj mnogo puta našalio, a jedne je godine obnašao i dužnost Kneza Porporele. Maštoviti Porporelaši imali su mnogo pravednijih ideja nego naši gradski oci, ukazivalo se na njihove propuste i boljke umirućeg Grada.



 „Živim u Karmenu. Smeta mi smeće po Gradu.  Ali volim Grad, no Karmen od svih gradskih četvrti nekako drugačije diše“, govori Milan. „Jezuiti imaju prvu Bužu. Porporela, duga, lijepa, tamo smo se vjerali, tu su nastajale gradske ljubavi. Bogati, nije bilo ferala k'o danas, vazda mrak, nego đe ćeš drugo?“. Tada je Grad živio i u njemu je bilo oko 5 tisuća ljudi. Danas je Milanu Čeoviću i ostalim stanovnicima gradske jezgre preostalo veselje kada čuju žamor turista, a kad zadnji brod isplovi i zapuše šilok ostaju sami i zatvoreni.

Ostale su još samo tri trgovine prehrambenih proizvoda sa cijenama za turiste, od kojih se jedna pretvara u suvenirnicu, a ako se želi kupiti samo žarulja, mora se ići van Grada. „Često idem na Lokrum. Prije nisi mogao proći 500 metara da nisi vidio koga da se grli i ljubi, a danas ništa“, govori Milan. Poput ostalih stanovnika povijesne jezgre rijetko izlazi van zidina, a otkada se zatvorio Talir, govori, ne ide ni preko Široke ulice.

„Kad idem van Grada kao da u Ameriku idem. Jedino idem kad moram nešto kupiti i kad igra Jug u kojeg sam zaljubljen“, govori Milan.Za razliku od mnogih, nije mu padalo na pamet prodavati kuću u Gradu, ali ne osuđuje one koji to rade. „Nisam htio prodati kuću, da imam viška tri pjana možda i bi, ali da ne učinim svaki dan đir po Peskariji i da ne padne zafrkancija na Porporeli – nema mi života. Vezan sam za barku od kada je imam, od svoje osamnaeste, a kad idem na godišnji odmor i otputujem fali mi Grad i ulična zafrkancija.

Ženske su išle lijevom stranom, Konavljani preko Široke

“Dok danas profesori djecu potiču na điravanje Stradunom i korištenje „svog“ prostora za druženje koje ne košta ništa, Milan pamti vremena kada je to bio uvjet kako bi se upoznalo djevojku. „Vjerali smo se. Sjedali bi na izlozima na Stradunu i gledali. Ženske su išle lijevom stranom, a Konavljani „preko“ Široke ulice.“ Ovaj čudni dubrovački običaj ne može objasniti, jednostavno je bilo pravilo kojeg su se svi držali.„Danas je dobro i kad stranca vidim. Grad se pretvara u suvenirnicu i restoran.



Lako za restoran koji donosi živost gdje će ljudi sjesti i nešto popiti, pojesti, ali suvenirnica je mrtvilo“, govori Milan i dodaje kako je ipak dobro kada se nešto događa jer će sada doći zima i „avetinja,“ kako naziva Grad zimi. „Nije samo Sveta Marija u Gradu tužna i prazna, pođi u Karmen pa pogledaj pustoš i blokove kuća što se raspadaju. Ima napuštenih stanova gdje Grad ne želi naseliti ljude da žive i dati im pristojnu cijenu za stan.

''Netko želi da postanemo Sveti Stefan“, govori Milan i dodaje kako se sjeća, a nije tako davno bilo, kada su se sa ulica vidjeli roba na sušilima i graste cvijeća na prozorima. „Nisu ni ambulantu uspjeli otvoriti jer im je falilo pacijenata, a bilo je dovoljno prebaciti pacijente s Ploča u Grad. Kao da ljudi u Gradu nekome ne odgovaraju, osim na novčanicama. Ti problemi postoje još od bivše države, a svi su prvi kada se u njemu treba nacrtati.“