Navijanje dijela navijača ženske košarkaške reprezentacije Srbije na Europskom prvenstvu za juniorke u sportskoj dvorani u Vukovaru postalo je prvorazredni politički problem kojega vladajući najradije ne bi vidjeli, a predstavnici srpske nacionalne manjine ne žele o tome govoriti. Uglavnom, i jedni i drugi ga pokušavaju ignorirati.
Poznavatelji političkih prilika u Hrvatskoj drugo nisu ni očekivali. Pupovac, Stanimirović i društvo nikad nisu prihvatili istinu o Domovinskom ratu. Nikad se nisu javno i jasno odrekli teze o građanskom ratu, koju je u ožujku ove godine izrekao i premijer Milanović.
Za novinare kažu da trebaju biti korektiv vlasti, odnosno politike. Međutim, u ovom slučaju neki kolumnisti dnevnih novina zbog kojih je ova i ovakva vlast mijenjala odredbe o PDV-u na novine, počeli su puhati u isti rog kao Milanović, Pupovac, Stanimirović i ostala družina. Tako je jedan komentator napisao da je nacionalističko navijanje uobičajeni dio navijačkog dekora. Na prvi pogled se ovoj tezi nema što prigovoriti, kad ne bi bilo činjenice da se u Vukovaru skandiralo: „Nož, žica, Srebrenica“.
Ratni zločin koji su pripadnici paravojske bosanskih Srba zajedno s vojskom tadašnje Jugoslavije, odnosno Srbije i Crne Gore počinili u Srebrenici, sav civilizirani svijet izjednačio je s holokaustom koji se dogodio u Drugom svjetskom ratu. Kad bi se promatrao broj žrtava u vremenskom roku, Srebrenica je čak i strašnija od holokausta, ako se uopće može razgovarati o tome koji zločin je strašniji.
Isti taj komentator koji danas relativizira navijanje poklicima „nož, žica, Srebrenica“, bio je prvi u osudi bivšeg splitskog gradonačelnika Željka Keruma, kad je pred novinarima parafrazirao natpis koji je stajao na ulazu u jedan nacistički koncentracijski logor: „Arbeit macht frei“, rekavši da rad oslobađa. Obrušili su se tada na Keruma svi mediji i komentatori koji sebi tepaju da su zaštitnici demokracije i civilnog društva u Hrvatskoj.
Ako je ponavljanje natpisa na ulazu u nacistički koncentracijski logor nedopustiv ispad, kako onda riječi „nož, žica, Srebrenica“ mogu biti tolerantne i dio navijačkog dekora?! Je li došlo do opasne erozije vrijednosti oko kojih ne bi smjelo biti kompromisa i je li baš sve u ovoj državi postalo predmetnom jeftinog politikantstva? Čak i vukovarske i srebreničke žrtve?
Ne zaboravimo, pokolj hrvatskih ratnih zarobljenika na Ovčari dogodio se radi pokušaja oživotvorenja teze o Vukovaru kao dijelu Srbije. A dio navijača u dvorani u Vukovaru skandirao je: „Vukovar je Srbija!“.Komentar kojeg sam spomenuo objavljen je u dnevnom listu kojega, blago rečeno, možemo nazvati bliskim Vladi i SDP-u. Isti dnevni list uvijek je dosad vrlo blagonaklono gledao na sve pokušaje obnavljanja regionalnih političkih zajednica. Sve je to njihovo legitimno pravo, ali kad u ostvarenju tog političkog cilja počnu relativizirati ratne zločine iz Srebrenice i Vukovara, baš kao što relativiziraju ratne zločine koje su počinili komunisti nakon završetka drugog svjetskog rata, onda sve dobija drugu dimenziju. Onda to postaje prepoznatljiva ideologija koja ne može stati u isti okvir s idejom o samostalnoj i suverenoj hrvatskoj državi. I to jednom treba otvoreno reći.
Odbijanje ministra unutarnjih poslova Ranka Ostojića da se na upit novinara oglasi o ponavljajućem incidentu u Vukovaru i šutnja premijera Milanovića, odnosno predsjednika Josipovića ne znače ništa drugo, nego ohrabrenje onima koji s tribina vrijeđaju vukovarske i srebreničke žrtve. Ali, još strašnija od ove licemjerne šutnje potpredsjednika i predsjednika Vlade, odnosno predsjednika države jest šutnja službenih političkih predstavnika srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj. Činjenica da Pupovac, Stanimirović i društvo niti jednom riječju nisu osudili povike „Vukovar je Srbija!“ i „nož, žica, Srebrenica“, jasno su legitimirali ne samo njihovu političku poziciju u odnosu na samostalnost i suverenost Republike Hrvatske, nego i njihov civilizacijski i humanistički stav prema ratnim zločinima koji su se dogodili u Vukovaru i Srebrenici.
Ovakvim svojim ponašanjem Pupovac, Stanimirović i družina nisu uvrijedili svoje sugrađane Hrvate, naprosto zato što to nisu ni mogli. Oni su svoj svjetonazor odavno legitimirali činjenicom da nisu nikad položili niti jedan vijenac ili makar jednu simboličnu ružu na niti jedno obilježje masovnog stradanja Hrvata u Domovinskom ratu. Propuštanjem reagiranja na ispade navijača u Vukovaru oni su napravili najveću štetu svojim sunarodnjacima, pripadnicima srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj. Legitimirajući se kao predstavnici Srba u Hrvatskoj, oni su prešutjeli trenutak u kojem je mogla oživjeti svima toliko potrebna međunacionalna pomirba i tolerancija u Vukovaru, Kninu i još mnogim drugim mjestima s bolnim ožiljcima suživota Hrvata i Srba.
Premijer Zoran Milanović u ožujku se ove godine pokušavao opravdati nakon što je izgovorio riječi o građanskom ratu u Hrvatskoj. Nacija nije tada povjerovala njegovim objašnjenjima. Da nije ni trebala vjerovati, pokazao je svojom šutnjom na riječi „Vukovar je Srbija!“.
Ali, da će taj goropadni i prilično konfliktni Milanović tako lako prešutjeti riječi „nož, žica, Srebrenica“, koje se po svom značenju nimalo ne razlikuju od desnice visoko podignute u zrak ili drugih načina veličanja nacizma, to ni najveći Zokijevi kritičari nisu mogli vjerovati. Nažalost, istina je
!
/Ante Gugo/