Informacija dolazi iz kruga Milanoviću bliskih osoba, koje s njim osim političkih gledišta dijele i zavičajno porijeklo. Navodno je premijer do te mjere bijesan zbog "izdaje" HDSSB-a, koji je prvo najavio podršku ustavnim promjenama koje su trebale spasiti vojnika Perkovića od izručenja njemačkom pravosuđu, pa je pod pritiskom svojih birača povukao, da je najavio mogućnost podnošenja ostavke i izlaska na prijevremene parlamentarne izbore.
HDSSB je time, nedvojbeno, doveo premijera u vrlo nezavidnu situaciju. A toliko se trudio oko donošenja "ustava Perković" koji je, osim spašavanja partije od sramoćenja pred sudom u Munchenu, trebao ukinuti bilo kakvu stvarnu mogućnost da narod na nekakvim referendumima partiji mrsi račune da je Ingrid čak probala krivotvoriti kvorum na odboru za ustav, sve kako bi do nove godine i roka za izručenje balkanskog Bonda sa sjekirom novi ustav bio na snazi.
HDSSB nije jedini Milanovićev problem. U zadnje vrijeme ništa ne ide onako kako je premijer zamislio. "Vlada treba više podrške, i to od raznih segmenata društva. Potrebno je razumijevanje. Situacija je teška, ali ne i beznadna", zavapio je nedavno u Rijeci. Riječi su to koje su sve nas koji još pamtimo druga Tita podsjetile na sintagmu "Drugarice i drugovi, situacija je složena, ali nije bezizlazna". Time je zapravo rekao da vlada loše radi, ali da ipak smatra da treba dobiti podršku. Iz Rijeke se zaputio u Azerbejdžan, obečavajući da se neće, kao neki, vratiti s puta s kovčegom novca samo za sebe. No, nije se vratio s kovčegom novca ni za koga.
Među stvarima koje ljute Milanovića je i narod koji je glasao na referendumu o braku suprotno od onog za što se on založio. U zemljama razvijene demokracije bi podnošenje ostavke bilo normalan i očekivan čin nakon što je vlada sav svoj ugled stavila na opciju koja je ozbiljno poražena: tamo bi se to protumačilo izostankom podrške vladi, a vlade koje su izgubile podršku naroda ne mogu učinkovito voditi državu. S te strane, razmišljanje o ostavci možda upućuje na to da je premijer otkrio čari demokracije, koje se ne svode samo na to da se jednom u četiri godine izađe na birališta u režiji HRT-a i Jutarnjeg lista. Tim više što narod i dalje rovari Milanovića podnošenjem zahtjeva za novim referendumom, iako je on rekao da to nije u redu.
A premijeru tako nužna podrška sve više izostaje i s Pantovčaka. Odnosi na relaciji Banski dvori - Pantovčak nisu bili tako hladni još od vremena Ive Sanadera i Stipe Mesića, o čemu svjedoči predsjednikovo suptilno miniranje već dogovorenih ustavnih promjena istrčavanjem pred javnost s vlastitim prijedlogom, iako neki kažu da se radi tek o smišljenoj igri, po sistemu "dobar komunist - loš komunist".
I na lijevoj strani Milanović uživa sve manju podršku. Vedrana Rudan, idol njegovog prosječnog birača, ga je nazvala slugom NATO pakta, a napao ga je i Viktori Ivančić nazvavši ga lažnim reformatorom. Vjeran mu je ostao samo još Pavićev Jutarnji, čisto zato jer bi bez njega brzo propali, a i on mu zapravo podvaljuje pa uz tekstove koji hvale Milanovićevu pamet sve češće osvane fotografija na kojoj zijeva, čačka uho, češe dlan, skače naglavce s transportera. ili radi nešto slično.
Koliko u tim glasinama o ostavci ima istine? Teško je reći, ali jedno je sigurno: Milanović je već više puta jasno pokazao da psihološki nije dorastao svom položaju. Sve češće "puca po šavovima", gubi živce, reagira nervozno, priča gluposti, radi čudne grimase. Ponekad se ponaša poput razmaženog derišta kom su svi krivi za neuspjehe. No, priče o tome kako je HDZ kriv za tešku situaciju sve manje prolaze nakon dvije godine na vlasti, narod očekuje bilo kakve rezultate a njih nema.
Možda su njegova razmišljanja o ostavci i rezultat saznanja kako sve više i više gubi podršku u narodu, pa želi izaći na izbore dok još misli da ih ima ikakve šanse dobiti? Ili je jednostavno riječ o nečem izrečenom u trenutku blage psihičke nestabilnosti, pa ćemo premijera, kad se malo sabere, ponovo gledati kako sa saborske govornice drčno pred navijački raspoloženom nacijom zabija golove s pola terena mrskom HDZ-u? Bilo kako bilo, Sinj je mali grad, i sve što netko kaže, u privatnom krugu ljudi ili ne, brzo nađe svoj put do javnosti. A mi se uvijek možemo nadati da će se to obistiniti.