U još jednom nastojanju da ispadne stilski originalan, spomenuo je nekakvih "osam riječi za osam tjedana" - vrijeme koje je zastupnicima na raspolaganju da im proradi kliker - koje je potrebno ubaciti u Ustav da bi se zastara mogla ukinuti. Samo za "politička ubojstva", dakako. Sva druga ubojstva zadržana su u tolerantnijem pravnom statusu. Paradoks je evidentan. Netko, na primjer, može nekoga ubiti (po nalogu paraobavještajnih društava ili brutalnoga režima koji je u nekom historijskom trenutku na vlasti), zato jer mu se ne dopadaju njegova nacionalnost, svjetonazor, društvena aktivnost, ideologija, vjera - što su načelno politički motivi - ali navede li istragu na zaključak da je ubio zbog pljačke, moći će u skrovištu čekati na zastaru.
CAPITAL CRIME
Mučni su to motivi. U prvome redu, nikakva zastara za zločin ubojstva ne bi trebala postojati. Taj "capital crime" u Hrvatskoj se ionako kažnjava preblago, vrlo često uvredljivo za obitelj žrtve, a zadržavanje pravila zastare dodatno pojačava taj mučan dojam. Ubojstvo nije isto što i medijska kleveta. Na drugoj strani, ako je Milanovićeva namjera istraživanje i procesuiranje političkih ubojstava koja su obilježila hrvatsku povijest, ona se etički mora podržati. Titoistički režim ponašao se bezobzirno prema ljudima koje je označio kao ideološke neprijatelje, ali ni posttitoizam u Hrvatskoj nije oličenje moralne čednosti. U galopu "demokracije" devedesetih - čiji tempo su diktirali Gojko Šušak i Franjo Tuđman - mnogi ljudi životom su platili režimski zadanu oznaku nepodobnosti, i ako vlast već pokreće inicijativu prema istraživanju političkih ubojstava, i ukidanju zastare za njih, ona bi nesumnjivo morala obuhvatiti i zločine izvršene u razdoblju tuđmanizma. Bilo bi poželjno da premijer i Tomislava Karamarka suoči s tom činjenicom.
Osim polemikom o ustavnome tretiranju ubojica, premijer Milanović skrenuo je na sebe pažnju zadnjih dana i najavom okupljanja svih bivših, živućih, hrvatskih šefova vlade - onih od uvođenja "demokracije" nadalje - na nekakvom "neformalnom sastanku" u Banskim dvorima. Radi se ovdje o Stjepanu Mesiću, Josipu Manoliću, Franji Greguriću, Hrvoju Šariniću, Nikici Valentiću, Zlatku Mateši, Jadranki Kosor (koja je navodno i koautorica ideje). U grupi bivših još su Ivica Račan, koji je umro, i Ivo Sanader, koji je nedostupan. Postavlja se, dakako, pitanje smisla te seanse. Šef vlade može se bilo kad savjetovati s bilo kim tko je nekad nešto značio na političkoj sceni, no organiziranjem "grupnog portreta s damom" kao da se publici nastoji emitirati neka vrsta specijalne poruke. Dojam je da se pokušava manifestirati neko jedinstvo svih boja i zastava radi izvlačenja zemlje iz ekonomske krize i stimuliranja psihologije zajedništva.
MILANOVIĆEV AFINITET PREMA APSURDU
To je potpuno promašena stvar. Skupina ex-premijera raznorodna je po političkome karakteru i osobnim aurama, i nije u stanju odaslati nikakav zajednički pozitivan signal. Jedino što može, to je nahraniti Milanovićev afinitet prema apsurdu. Među pozvanima nalaze se i osobe koje su izravno politički odgovorne za tajkunsku pljačku Hrvatske, poput Franje Gregurića i Nikice Valentića, koje su u Tuđmanovo ime pregovarale s Miloševićem o podjeli Bosne (poput Hrvoja Šarinića, koji navodno ne može doći)), ili su filistarski igrale dvostruke igre (poput Josipa Manolića). Milanovićev skup može se shvatiti i kao oblik povijesne amnestije Gregurića i Valentića za njihove polit-ekonomske manipulacije preko kojih se, u teškim ratnim vremenima, beskrupulozni probisvijet na narodni račun probio do statusa milijunaša. Zašto je to Milanoviću potrebno, možda ne zna ni on sam. /Srećko Jurdana/