MLADA DUBROVKINJA ZA KOJU ĆETE JOŠ ČUTI: Barbara Klepić o 'Džepovima od marcipana' i povratku svojoj prvoj ljubavi!

Poezijom se počela baviti još u srednjoj školi, a iako joj je gluma prva ljubav, putevi su je odveli na studij književnosti u Zadar gdje je na završnoj godini. No, prve ljubavi se nikako ne zaboravljaju pa se tako i Barbara namjerava vratiti glumi. U kratkom razgovoru za PortalOko ispričala je kako je nastajala zbirka i zašto baš naziv 'Džepovi od marcipana'. Dotakla se i suradnje s Društvom dubrovačkih pisaca, iznijela svoje viđenje života u Dubrovniku za kojeg kaže 'On  je moj i nekako znam da mu se uvijek mogu vratiti.'

'Zbirka je prilično raznorodna i podijeljena u tri dijela. Pjesme su počele nastajati od moje 16. godine pa sve do sad, do 22. Prvi ciklus pjesama se zove 'Gorki bademi' i nastao je od moje 16 pa do 18 godine. Bademi su  inače prvi sastojak u pripremi marcipana. Te pjesme su bile onako početničke i nastale su bez ikakva mentorstva i uzora. To su više bila neka nastojanja da se izrazim'.Naslov drugog ciklusa je 'Ružina voda', drugi sastojak u pripremi marcipana. Te pjesme su već pročišćenije i nježnije. Zadnji ciklus pjesama koje sam napisala u zadnje dvije godine, 'Marcipan poslužiti hladno i svečano' mi je nekako najdraži, zato što uvijek kad nešto radite, ono zadnje vam je najdraže i najbolje. Iako, nikad se ne bih odrekla pjesama koje sam napisala sa 16 jer su  to tada bili moji pogledi na svijet i problemi koji su me tada okupirali, kao i emocije koje sam tada proživljavala. Jednostavno, to je bio dio tog životnog razdoblja tako da mi je drago da su podijeljene u tri ciklusa jer se točno može pratiti rast, od učenice drugog razreda srednje do studentice književnosti već na kraju studija.

Zašto 'Džepovi od marcipana'?

Naslov mi je zabljesnuo odjednom i onda kad ideje dođu odjednom nekako ih želiš zadržati. Nije nužno da stvari ispadnu odlično kad  puno misliš o njima.  Nekad se nešto dogodi impulzivno, a ja sam po prirodi takva da slijedim instinkt i ako mi je nešto na prvu dobro, onda to nastojim zadržati. Tako je bilo i s 'Džepovima od marcipana'. Naslov je ujedno kontrastan i metaforičan. Marcipan je jedna fina istančana slastica. Taj marcipan sam sakrila u džepove odnosno tu svu ljepotu koju sam utkala u pjesme. Sve slike, boje, okuse i mirise.

Poezija ili proza.

Nisam  se još okušala u prozi no svakako bih jednog dana, zašto ne! No ove moje pjesme su nekako atipične jer nisu ni strukturirane tako da neki čak kažu da nalikuju na pjesme u prozi. Neki prijelazni žanr. Pjesme su prilično prozaične, znači nemaju tu strukturu, nisu stihovane određeno, nemaju neku zadanu rimu, a opet imaju svoj vlastiti ritam.

Suradnja s Društvom dubrovačkih pisaca.

Do suradnje je došlo sasvim slučajno.  U četvrtom srednje sam režirala svoju monodramu. To je u biti bila jedna Prevertova pjesma 'Odakle sam, kamo idem' se zvala. Prijavila sam se na Lidrano i sasvim slučajno su me poslali na državno u Pulu gdje sam upoznala Marielu Marković koja je bila isto na državnoj smotri sa svojim pomorcima i tako smo se spojile. Dogodilo se da sam se spojila s pravim ljudima i na kraju su se oni lani sami ponudili da će mi izdati zbirku. Na promociji se izmijenilo toliko emocija i ljudi su samo nagrnuli po potpise s buketima i suzama u očima jer svi su bili dirnuti na neki svoj način jer me svi znaju iz nekih drugih priča. Svatko je dao svoj mali doprinos i u konačnici kad se sve zbroji mislim da je svima bilo jako lijepo.



Zabrinjavajući je postotak Hrvata nezainteresiranih za pisanu riječ. Nekako nemamo tu kulturu čitanja, je li to porazno?

Mislim da je to odraz današnjeg društva u kojem živimo i dosta utjecaja ima i odgoj.  Danas su ljudi  sve površniji i pribjegavaju nekim lakšim načinima saznavanja informacija i nekako ne njeguju to u sebi. Opet s druge strane ili voliš čitati ili ne voliš. Kad bi svi čitali, uživali u poeziji i književnosti svijet bi bio apsolutno idealan i bajkovit. Meni je iskreno jako žao zbog toga. Kad sam bila u veljači ove godine na recitalu u Mariji Bistrici mislila sam kako neće biti puno  prijavljenih, no iznenadila sam se. Stiglo im je preko 300 radova i iznenadila sam se kad sam srela ljude raznih dobnih skupina uglavnom starijih koji pišu poeziju, koji vole čitati i razgovarati o tome. Bila sam baš presretna što sam se našla u takvom okruženju.

Tko ti je od pjesnika najbliskiji?

Još od srednjoškolskih dana fascinira me Pablo Neruda. Volim njegovu romantiku. Volim jednostavnost i duhovitost Vislave Šimborske. Njene pjesme su mi predivne. Vesna Parun naravno, a od mlađih mi se jako sviđa Olja Savičević Ivančević i njezina poezija i proza. Način na koji piše, motivi, nekako mi je u ovom periodu jako bliska.

Rođena si u Zagrebu, odrasla u Dubrovniku, studiraš u Zadru. Sigurno te za svaki grad vežu različita sjećanja i emocije. Kojem se na kraju vraćaš?

Kako živimo u jako maloj zemlji Zagreb će nekako uvijek ostati  pojam metropole. To je apsolutno kriva percepcija, ali mi jednostavno kad se maknemo s juga u Zagreb nekako imamo osjećaj da nam se otvore novi vidici i nekako je sve preveliko. No, Zagreb si definitivno nikad ne bih poželjela za život jer mi je presiv. Ne vidi se nebo od tramvajskih žica. Definitivno bih htjela živjeti u nekom većem gradu, ali da ima more.
Dubrovnik je moj i nekako znam da mu se uvijek mogu vratiti. Za Zadar me isključivo veže studij i upoznala sam tamo neke drage ljude, ali nekako mi nije konačan odabir. Prilično je neizvjesno što će se sve u budućnosti dogoditi. Srećom trenutno sve ide svojim tijekom, imam još godinu dana u Zadru do magisterija i mislim da će s time zadarska priča biti završena.



U Dubrovniku si odrasla i školovala se. Kako gledaš na Grad danas, mnogi ističu kako je previše komercijaliziran, nema dušu.

Komercijaliziran jest i iskreno jedva čekam rujan i bablje ljeto kad će se nekako Grad početi vraćati sam sebi. Sve će biti usporenije i mirnije. Grad mi je najljepši u prijelazna doba, u rano proljeće i ranu jesen. Zimi mi je opet kontrast prevelik i drastičan zato što je apsolutno mrtav. S druge strane ljeti je prestrašno jer imaš osjećaj da taj grad pripada svima osim ne njegovim stanovnicima. To je slučaj tih primorskih gradova koji žive od turizma, a Dubrovnika pogotovo.

Što planiraš nakon studija?

Završiti studij kroatistike i u roku diplomirati. Onda bih svakako upisala glumu zato što mi je to bio prvotni izbor. Nekako sam se adaptirala situaciji i srećom da je studij krenuo kako treba pa onda nisam imala prekida i pauza. Tako da bih to sad završila i prešla na svoju prvu ljubav.

Barbari želimo puno sreće i uspjeha u daljnjem radu, još puno zbirki pjesama i ostvarenje svojih glumačkih snova.