Piše: Petar Mišo Mihočević1. Dubrovačke ljetne igre nastajale su ustvari kroz duga stoljeća dubrovačke ljubavi i bavljenja umjetnošću i, s brjemenom akomodavajući se, zaživjele kao 'festival' onda kad je za to došlo to pogodno vrijeme. Pod pogodnim vremenom se ne podrazumijeva društveno-političko uređenje u ondašnjoj državi, nego, prije toga, okolnosti u svijetu odmah po II. svjetskom ratu kada su festivali, u sredinama sa kulturnom tradicijom, nicali kao gljive poslije kiše. Ljudi su trebali odah od ratnih strahota i nepovezanosti, organizirana mjesta za 'priredbe' na kojima će se opet slobodno družiti, dijeliti lijepe stvari, uživati u lijepom nakon dva grozna rata u tridesetak prethodnih godina. Sloboda je mirisala i okusom slobode putovanja, obnavljanjem mjesta, hotela, usluga. Festivali su brzo stjecali slavu, njihovi gradovi postajali i popularna odredišta za odmor. Obnova svega, obnova duha, obnova slobode. Geni dubrovački nisu nikada prestali anticipirati svijet. Ukratko, računa se da su nakon Salzburga, Igre drugi najstariji festival u Europi (barem među članicama Europske udruge festivala).
2. Socijalistički (komunistički?) je režim u amaterskom entuzijazmu nekolicine Dubrovčana (Dabrović, Depolo, Baković, Stražičić...) pragmatično prepoznao kako na za režim neopasan način, može biti u vezi sa svijetom na 'civilizirani' način. Ne možete nam reći da smo divlji partizani, imamo i mi festivale, orkestre, kazališta! Pitanje je da li (i) to treba atribuirati Titovoj sklonosti ka glazbi i 'jet-setterstvu', ali je činjenica da je njegovo stalno pokroviteljstvo nad Igrama i festivalu i gradu, vjerojatno nešto manje ondašnjoj ukupnoj državi, osiguralo neviđenu promociju i publicitet. Korist je bila obostrana, Tito se mogao nečim hvaliti i svoje šik goste, kako kolege tako i ne-kolege po uvjerenju predsjednike, jednako kao i deklarativno mrske kraljeve i kraljice, slati u Dubrovnik na one jedinstvene Hamlete, koncerte Zagrebačke filharmonije, na Lada na Ljetnoj pozornici i ispasti veliki frajer. Kroz zakonsku obvezu svih republika i pokrajina da o svom trošku svake godine pošalju na Igre svoje umjetnike, nije se samo osiguralo šest (za festivalski budžet besplatnih) večeri, nego se je u svakom središtu, a odatle doslovno svukuda, širila svijest o važnosti Igara. Do lokalnog sekretara komiteta koji se je, stigavši tek nedavno odnekle, kao martir znojio u prvom redu na klavirskom recitalu, naravno u prvom redu, iz kojeg bijega prije kraja koncerta nema. Ali je bio viđen, i percipiran kao kulturan. Pa je uz onaj neizbježni osjećaj vlasti sa velikim zadovoljstvom naređivao direktorima poduzeća koliko svaki Igrama treba dati novaca. Uostalom, što bi bilo da mu drug Tito čuje da on ima nešto protiv?
3. Rezultat je bio jedan od ponajboljih (i po defaultu, jedan od najunikatnijih) festivala u Europi, kolikogod i donekle hendikepiran upravo činjenicom da se događao u jednoj komunističkoj državi. Čak ništa lošiji, ako ne i jači festivali u gradovima kao Prag i Budimpešta, nisu nikada mogli potući poznatost dubrovačkih Igara. Kroz godine, kako je lelujala socijalistička ekonomija, lelujala je i kvaliteta pojedinih sezona, ali relevantnost Igara nikada nije dovođena u pitanje. Partija je nalazila načine da je sve plaćeno. Svi su se slikali, sjećali, hvalili najširoj rodbini, rodbina je zavidila, i sve 5. Ukratko. Ali na tome su rasle i izrasle velike Dubrovačke ljetne igre. Ne može se ne zaključiti da je, barem što se Igara tiče, postojala neka državna strategija, pod crtom onog općeg impetusa da se kultura mora stalno kultivirati.
4. Tek da ne izgleda zaboravljeno, mada elaboracija nije potrebna, opet sve zahvaljujući stoljetnoj kulturi grada, osnovnoj izvođačkoj i logističkoj umjetničkoj potki (kao npr. kazalište, orkestar), i naravno, njegovim neponovljivim ambijentima. U kojima su postojali poneki restauranti, ali su pod općom psihozom važnosti Igara, uz minimalne incidente i žrtve, redovito postizani konsenzusi i predstave su mogle počinjati.
5. Godine 1991. govoreno je nama Dubrovčanima s najviših instanci da se trebamo braniti kulturom. Sumnjali smo da će krezubi rezervisti ( 'više oči nego zuba', cit. New York Times) ustuknuti pred ma kako odsviranim Beethovenom. I jednako se nismo dali (npr. povijesni koncert okrnjenog onda još 'Festivalskog' orkestra u spomen 200-te godišnjice Mozartove smrti, u Muzičkoj školi, 5.12.1991. , u rano popodne, jer struje nije bilo...). Igre su zamukle, pa se poput rekonvalescenta oporavljale, vrlo brzo. Odmah je pokrovitelj postao predsjednik konačno neodvisne Hrvatske, odmah protokoli, strahopažnja, važnost, opet dokazivanje da nismo divljaci nego narod s kulturnim pedigreom. Čiji je izdanak po imenu Miroslav Krleža, uisitinu, izvalio osobnu želju da ga 'sačuva bog hrvatske kulture i srpskog junaštva'. No 200 budućih bogatih obitelji, a sumnja se da ih je puno više, logično su svu energiju uložile u prilike koje je ponudila privatizacija a la Croate. Novim 'uređenjem' nestali su i partijski diktati (ali ne i partija). Započelo je novo razdoblje prvobitne pohlepe za kapitalom, i iz toga adekvatno tržišno tretiranje svega. Jedino što je Igrama u esenciji ostalo bio je pokroviteljski krov, bez nosećih greda, i ona baza u prizemlju. Kuća se je krpala kako je znala i umjela, uz sporadične partijske intervencije, a Igre iz sezone u sezonu išle kao ono tikva na vodu. Birani su prvi uvaženi zastupnici hrvatskog Sabora šarolikog porijekla i intelektualnih kvocijenata. Kilo mozga zavrijedilo je jednu dojčmarku. Bilo je i poprilično subnorskih situacija, gdje su neki od 500.000 branitelja svojom jedinom imovinom - golom ratnom zaslugom i ničim više, u miru osvajali raznorazne prostore. Mediji su postajali sve privatniji, kultura i kulturna kritika klizale su prema dnu stranice na sve manjem prostoru. Mijenjali su se predsjednici države i nekoliko Vlada, resorni ministri, čak je promijenjena i lokacija Ministarstva kulture. Svima su Igre (bile) važne, naročito svakog 10.7. u 21:03 kad počinje izravni prijenos otvorenja na HRT1. Od naslikavanja za televiziju nisu stigli ne odvest džavu u bankrot.
6. Lokalno, Grad je podosta brzo vratio svoju svjetsku slavu. Brzo rastući turizam pogodovao je, naravno, Igrama, ali je u one ambijente – rodilište Igara – naplavio prekobrojne stolove i stolice. Tržišno gospodarstvo. Onda i fiskalizacija. Borba za svaku kunu iz novčanika onih 3 milijuna raznoraznijeh koliko nam je došlo samo ove godine. Kruzeri. Demokracija. Suveniri. Višestranačje. Nemali kaos na malom prostoru, ustvari.
7. I lokalno i globalno, krležijanska kultura u Hrvata svela se je na dodjelu sredstava čije trošenje ravnatelji brane pred raznim vijećima s knedlom u grlu. Čist račun, dugi mandat (barem dok se ne promijeni partija na vlasti). Kriterij je lova, a ne program na koji je utrošena. Niti lokalno, a još manje globalno, nitko nije uhvatio malo vremena da obrne metlu naopako. Nitko od tisuća 'dužnosnika' nije opazio da je za razvoj nečega, svačega, ovdje - kulture, potrebna vizija, strategija i iz nje taktika. Je li netko čuo za hrvatsku nacionalnu kulturnu strategiju? (I ne samo kulturnu). Čemu služe 'nacionalne' kulturne institucije kad ravnatelj, legitimno donosi program sam, da bi kasnije odgovarao za tuđe novce, a ne za svoj vlastiti program?
8. Kako se, dakle, Igre, koje su stigle do točke u kojoj se Dundo ruga Gradu kao pojavi nahvao, uopće mogu orjentirati, imati odrednicu, input, smjernicu, kad ne samo da nisu definirane one, nego nema niti nacionalne kulturne politike, tko može uopće znati što su i čemu služe u ovom trenutku? Osobno sam pao kod ondašnjeg ministra kulture na inzistiranju na definiciji Igara. Jesu li Igre prosvjetna ustanova za lokalno pučanstvo (dramski program), jesu li relevantni umjetnički skup internacionalnog karaktera koji spaja turizam (kao osnovni razlog iz kojih su govoto svi festivali u ona doba nastajali), promociju turističku i kulturnu, sa, uvjetno rečeno, predstavljanjem hrvatskih umjetničkih dostignuća? Koja je uloga Igara u nacionalnom kulturnom korpusu, da potpuno zanemarimo njihove lokalne implikacije? Koje je, iz toga, njihovo mjesto u lokalnom smislu? Umjetničkom, turističkom, edkuativnom? Ili obratno? Koja je potrebna 'pratnja' Igrama, politička, javna, stručna, medijska? Pitanja bez odgovora. Osnovni problem Igara je što se o njima nitko drugi ne brine. A kako se iz trenutnih rasprava, ostavki, optužbi i inog vidi, Igre nisu samo gola predstava. Igre su izrasle iz složenog organizma društva, u njemu žive i trebaju gotovo svaku zamislivu vrstu osmišljene potpore. Osmišljene, ne slučajne, privatne, pojedinačne. Dok se ne dogodi neko osmišljanje, 'onome od restorana' kao kapitalnoj smetnji koja je nastala iz prostog razloga jer su dodjelitelji koncesija za stolove samo zbrajali lovu ne misleći na kulturu, nema tko objasniti zašto su Igre i njemu važne. Ili bi mogle biti, ako im i on pomogne. Interakcija. Edukacija. Suživot. Koegzistencija duha i egzistencije.
9. Igre su, da ponovimo, izrasle iz stoljeća. Blasfemična pomisao da bi ih trebalo ugasiti može proizaći samo iz nekog osobnog bijesa i/ili nezadovoljstva sobom. Za neuspjeh ne treba optuživati restorane. Prihvatiti se vođenja Igara znači prije svega znati odgovoriti na ona pitanja i u Dubrovniku, razmaženom svime što je na svojim pozornicama svih ovih godina vidio, znati ponuditi ono što će upravo opravdati sva ona stoljeća, Držiće, Sorkočeviće, Shakespeare i Beethovene. Nazbilj, jer Dubrovnik nije grad nahvao. /Petar Mišo Mihočević/