Razgovor o djevojci i njenom ruhu traje nekoliko tjedana; kad se ustanovi da nema progovora, počne se dogovarati kako i kada isprositi djevojku. Otac djevojke imao bi glavnu riječ pri odlučivanju. Mladić ne smije doći u kuću djevojke, stoga idu otac, brat ili stric s 2-3 člana rodbine i prijatelj. Od prošnje oca zovu starim svatom. Prije no što se dolazi na prstenovanje u subotu navečer, obavješćuje se djevojčina kuća.
Dočekuju ih i pozdravljaju otac i majka; kad ulaze u kuću, svati govore 'je li tu uletjela jedna golubica' i žele je vidjeti. Slijede šale i izvođenje nekoliko drugih djevojaka, a oni odgovaraju da to nije ta i daju im jabuke (jer njih namjenjuje svojim sinovima ili rođacima). Kad iziđe prava djevojka stari svat je okrene 2-3 puta, uvjeri se da je zdrava, izvadi jabuku punu srebrnjaka i zlatnika i da joj je, te ja zagrli i poljubi. S jabukom djevojka prima i prsten, a zauzvrat daruje svekra s 3 para vunenih čarapa, svilenim podvezima, 2 ubrusa, naprscima, tobolcem od svile s kitama i kesom za duhan navezenom srmom i svilom. Slijedi večera, razgovor i dogovor kada će se staviti zlato. Ponekad je bio običaj tajne prosidbe: ako momak i njegovi prosci nisu bili sigurni hoće li djevojčina obitelj pristati te da se izbjegne poniženje u selu i okolici ako bi odgovor bio negativan. Odvijala se po mraku, uz vatru na sijelima nakon večere kada bi žene prele i razgovarale.
MIRAZ Nazivi za dijelove miraza: PRĆIJA: stoka kao dio miraza ili zasebna svojina djevojke, ono što ona ima svoga; ono što traže oženja, svekar i svekrva, to je miraz
MIRAZ: obuhvaćao zemlju, stoku (krave, ovce, volove) i novac. Prije 2. svjetskog rata miraz je bio obvezan. Visina miraza utvrđivala bi se dogovorom na prosidbi/zarukama prema obiteljskim mogućnostima. Miraz je mlada dobivala s očeve strane i on je išao u vlasništvo mladoženji. Siromašnija djevojka imala je manji miraz, a ovisno o dogovoru obitelji, nakon 2. svjetskog rata mogla se udati i bez miraza, no dotu je morala imati.
DOTA: mladina oprema koju je spremala za život u novom domu- prenosi je k mladoženji u kuću ali i dalje ostaje njezina. Dota je bila obvezna, čak ju je morala donijeti i djevojka koja je samo prešla momku. U dotu je ulazilo sve što je djevojci bilo potrebno u novoj kući kao udatoj ženi: posteljina, mladina roba- ruho (ponekad se terminroba odnosila na čitavu dotu kao i riječi opremna, otpremnina), biljci, šarenice, namještaj (škrinja/ormar, slamarice/madrac, jedan bračni ili oba zasebna kreveta, stol, stolci, noćni ormarić/natkaslić), bisage (torba za sijanje, vreće za krumpir i žito, pokrivači za konje) i ostalo (preslica i krosna, okviri za slike, krpa za parenje rublja u bačvi, podsvitak za glavu). Minimum dote: 2 posteljine, 2 jastuka, 2 biljca, 2 šarenice, mladina roba, ormar i krevet. Dota se dugo spremala a morala je biti gotova do udaje; počela ju je izrađivati majka već pri djevojčinom rođenju, a intenzivno se spremala između djevojčine 15- 20 godine; same djevojke vrlo rano uče tkati, vesti i šlingati. Djevojka bi većinu izradila sama, a pomagale bi joj žene iz rodbine i prijateljice. Što je dota veća i bogatija, djevojka ima veći ugled jer je bila pokazatelj djevojčine marljivosti i vještine. Prenosila se spovojanim a na kraju svadbe ili napopir ici- 8 dana nakon svadbe.
ODJEĆA NEVJESTE Nedjelja je dan vjenčanja, svi se ustaju u zoru a nevjesti pri oblačenju pomažu djevojke. Nevjesta na sebi obično ima 3 – 4 skuta, košulju od kambrika. Kotula od crvene lanete, župica od crvene lanete, ogrnjač od bijele ili crvene lanete, ubrusac oko vrata, na nogama obično nosi bijele pamučne bječve, a na glavi VIJENAC sa peružicama opleten SRMOM i CRVENOM TRAKOM. U kosi uvučene ZLATNE IGLE (OBIČNO 6), OKO VRATA ZLATNI KOLARIN OD 16 ZLATNIH KOLUTOVA, na prsima zlatnu iglu sa zlatnim srcem, a na ruci prsten. Dvije djevojke su sa nevjestom (komšinica i sestra) - isto obučene, uz to što one imaju vijenac do pola glave a nevjesta ima čitav vijenac. OŠLJEM je plašt od tamnomodre svile koji je nevjesta ranije nosila.
SVADBA Početak priprema za svadbu označavali su u sumrak pucnjevi iz kubura koji su najavljivali podizanje nacionalne zastave na mladoženjinu kuću. Uz pucnjavu muškaraca kroz svih pet dana vjenčanog slavlja, ženski pjevači (pjevalice) opisivale su nadolazeće događaje, kao što je dolazak i predaja vjenčanih darova, spremanje posebnog svatovskog kruha ukrašenog maslinovim grančicama i raznobojnim trakama, pripremanje hrane za slavljenje kroz nadolazeće dane, i tomu slično.
Samo vjenčanje pršti simbolima, kao što je nevjestin ukras za glavu napravljen od cvijeća, traka i perja koje se kasnije vezuje u zdravicama pri predstavljanju mlade mladoženjinim svatovima čije kape imaju isti pernati ukras; zatim nevjestine dobre želje izražene bacanjem ušećerenih badema nazočnima ispred crkve; oružje kao obavezan dio muške svatovske odjeće simbolizira iz prošlosti stalno prisutne opasnosti od neprijatelja iz neposrednog zaleđa; pa i boje pasova i rubaca. Simbolika se posebno očituje u sadržaju zdravica punih životne mudrosti, dobrih želja i savjeta mladima za njihov novi život. Prelijepa sela dubrovačkog zaleđa, smještena na zelenim padinama mediteranskog raslinja, s pogledom na plavo Jadransko more, u svojim kamenim kućama, gumnima, crkvicama i konobama kriju pravo bogatstvo tradicije i nasljeđa. Mirisi i okusi, narodne nošnje, pjesme i plesovi, gurmanski zalogaji pripravljeni od domaćih uzgojenih proizvoda, rukotvorine , maslinovo ulje, vino, pengana jaja, domaće životinje koje postaju atrakcija za gradsku djecu, sve je to nadomak grada, tek nekoliko kilometara udaljeno od stare gradske jezgre.
Dobri i vrijedni domaćini primit će vas otvorena srca i široka osmijeha, nudeći kapljicu rakije i suhu smokvu, tradicionalnu dobrodošlicu naših krajeva. Radilo se o običajnom spajanju mladih u brak, prepunom vjerskih, magijskih i scenskih elemenata. Svadba je bila najsvečaniji i najveseliji događaj u životu primorskih sela. Zadnje svadbe koje su se u potpunosti odvijale prema starinskom ceremonijalu održane su prije nekoliko desetljeća, ali su se u brdskim selima sve do danas zadržali mnogi starinski svadbeni elementi. Proces sklapanja braka sastojao se od više dijelova. Najprije se obavljala svečana prosidba, pa zaruke, pa ugovori o svadbi. U nedjelju osam dana prije vjenčanja, rano ujutro mladoženja je iznosio barjak na svoju kuću i pozdravljao selo pucanjem. Zatim se svečano oblačio i s buklijom vina išao u razne kuće u svome i susjednim selima i pozivao na pir rodbinu i prijatelje. Tako je radio kroz cijeli tjedan sve do vjenčanja.
Svaku je večer na zalasku sunca skidao barjak s kuće, opet pozdravljao selo pucnjavom i unosio barjak u kuću. Poseban običaj događao se u četvrtak uoči vjenčanja. Tada su se svečano odnosili mladina škrinja i ruho. Po škrinju je išao mladoženja s nekoliko djevojaka koje su nosile mladino ruho u košarama na glavi i s dva momka koji su nosili škrinju. Nakon užine mladoženja bi se popeo na škrinju, držeći čašu vina i na sva četiri ugla škrinje prolio bi malo vina, a na kraju bi čašu bacio na pod da se razbije. Ovo je bio poseban način blagoslova. Svečanu povorku s mladinom škrinjom i ruhom pratile su mladine sestre i rodice koje su putem pjevale, a mladoženjina kuća dočekivala ih je svečanom pucnjavom i darivanjem.
U Dubrovačkom primorju postojao je, kao i drugdje u primorskim i, osobito, brdskim krajevima Hrvatske i susjedne Bosne i Hercegovine, običaj da je svadba organizirana kao vojni ceremonijal i da se biraju svatovski časnici koji zapravo imaju paralelu u drevnim vojničkim formacijama. Radi magijskih razloga broj ovih svatovskih časnika uvijek je morao biti neparan i kretao se obično između trojice do devetorice časnika. Časnici su birani prema strogim pravilima iz rodbine, susjedstva i od prijatelja. Oni su se tijekom svadbe međusobno oslovljavali kićenim frazama i ponašali su se kao vojska. Svatko je imao svoje posebne zadaće. Jahali su, odnosno hodali, te sjedili za stolom prema strogo određenom rasporedu. Morali su se brinuti za nevjestu i simbolično braniti njezinu čast. Dubrovačko primorje je specifično po tome što su i mladoženja i mlada imali svoje svatovske časnike, dok je u većini drugih krajeva to imala jedino mladoženjina strana.
Svadba se u Primorju obavljala u nedjelju. Pred crkvu su prvo pristizali mladoženjini svatovi, koji su dočekivali mladine postavljanjem u red i pucanjem iz pušaka. Kada bi mlada došla, poklonila bi se triput barjaku koji je posuđen iz crkve, a mladoženjin barjaktar nad njome je izvijao barjak nekoliko puta, nakon čega bi se ona ponovno poklonila barjaku. Mlada bi sama ušla u crkvu. Između mladinog i mladoženjinog vođe svatova, obično zvanoga stari svat, vodila bi se tada inscenirana prepirka oko predaje mlade, koja se u govorima metaforički poistovjećivala s rijetkom mitskom pticom utvom zlatokrilom, a potom su svi ulazili u crkvu na vjerski obred vjenčanja.
Poslije crkvenog vjenčanja svatovi su odlazili u nevjestinu kuću. Prvo su išli mladini svatovi koji bi ušli u kuću i postavili stražu ispred vrata da bi od svatova kasnije zatražili simboličan otkup za ulazak u kuću. Iz mladoženjine povorke prije dolaska u mladinu kuću izdvojio bi se jedan časnik, obično barjaktar, koji bi požurio do kuće da ceremonijalno najavi dolazak svatova darivanjem jabuke mladinom glavnom časniku. Mladini svatovi dočekivali su mladoženjine svatove sa svečanom pucnjavom i pjevanjem djevojaka. Te su se djevojke nazivale pjevalice i svojim su tradicijskim pjevanjem ceremonijalno obilježavale svaki detalj svadbe, slično ulozi zborova u starogrčkim dramama.
Pred kućom se odvijala scena u kojoj je mladoženjin glavni časnik tražio da mu dovedu mladu, koristeći pritom metaforiku odbjegle ptice utve ili golubice. Nakon toga su mu u scenskoj igri izvodili lažne mlade. Kada bi mu izveli pravu mladu, časnik bi je uhvatio za ruku i tri puta okrenuo u pravcu kretanja sunca govoreći u šali "da vidi da nije šepava ili grbava." Na ručku su se prema tradicijskom protokolu govorile brojne, usmenom tradicijom određene, zdravice u čast mladenaca i za sreću njihovog braka i svih svatova, te su se pjevale počasnice u čast pojedinih svatovskih časnika, uzvanika i prisutnih, kao i starinske junačke pjesme. Izvodile su se i određene šaljive scenske igre u kojima su nastupali maskirani uzvanici. Na odlasku svatova mladini su roditelji davali mladencima osobiti blagoslov, izgovarajući starinsku dugu molitvu. Pritom je mladoženja stavljao svoju desnicu na držak noža koji je stajao na stolu, a mlada je stavljala svoju desnicu na njegovu.
Svatovski su časnici tijekom izgovaranja molitve kuckali mladence kruhom po glavi, govoreći: "Amen, Bože!" Na kraju blagoslova mladenci su iz jedne čaše otpijali malo vina. Nakon toga dijelili su se darovi pjevalicama i mladoj, a mlada je nakon toga darivala svatove. Mladoženjini svatovi pri odlasku mlade u novi dom nisu dopuštali mladoj da se okreće za rodnim domom jer su vjerovali da se ona neće naviknuti na novi dom ako se okrene. Svečana povorka kretala se prema strogo utvrđenom rasporedu, bilo jašući ili hodajući. Kada su svatovi prolazili kroz neko selo, svi su ih seljani dočekivali s pićem i zakuskom. Svatovi su im uzvraćali napitnicama, vinom, jabukama i bombonima. Na vratima mladoženjine kuće mladu je dočekivala svekrva koja joj je stavljala žličicu meda u usta riječima: "Što ti bilo grko, neka ti bude slatko!" Mlada je, radi patrijarhalne želje za muškim porodom, morala poljubiti, triput okrenuti i darivati malo muško dijete.
Večera u mladoženjinoj kući odvijala se slično kao i ručak u mladinoj kući. Poslije posebnog blagoslova mladoženjinih roditelja mladenci su odlazili na spavanje, što je bilo popraćeno šalama. Ujutro je mlada morala pomesti dvorište da se pokaže kao vrijedna domaćica. Svadbene ceremonije završavale su druge nedjelje, kada su mladenci odlazili u posjet mladinim roditeljima.
Preuzeto sa stranice
Zamaslina.