Za Jadran su tipične dvije vrste morskog konjica; dugokljunić ( Hippocampus guttulatus) i kratkokljunić (Hippocampus hippocampus). Obje vrste pronašle su mjesto u Crvenoj knjizi morskih riba Hrvatske, odnosno, obje vrste su zaštićene.
Postoje mnoge legende u čast ovog stvorenja. U grčkoj mitologiji, Posejdonova kola vuku divovski morski konjici, pa tako simboliziraju snagu. Vjerovanje da mnoge morske nimfe jašu na morskim konjicima i spašavaju mornare u nevolji, učinilo ih je simbolom sreće za pomorce i jedriličare. Karakterističan lik morskog konjica nalazi se na mikenskim vazama te na feničkim kovanicama iz 6. stoljeća prije Krista. Stari narodi su ga smatrali životinjom koja ima čarobne i mistične moći. Nadalje, u Kini vjeruju da morski konjic ima snagu ozdravljenja pa ga upotrebljavaju u liječenju prehlade te kao izvrstan lijek za liječenje impotencije.
Najzanimljivija i u životinjskom svijetu najnetipičnija stvar je muško roditeljstvo, odnosno, mužjak je taj koji se porađa. U porodici morskih konjica, mužjak u svom stomku nosi mladunče. Ženka konjica u njegovu ˝torbicu˝ ostavlja jaja koja se potom oplođuju, da bi nakon 10 do 25 dana trudnoće, muški konjic izbacio na tisuće mladih. Pritom ženke nemaju nikakvog udjela u cijelom procesu nakon polaganja jaja, tako da je mužjak zapravo ˝majka˝ svojim mladuncima. Međutim, samo njih 5 od 1000 doživi zrelu dob, jer da nije tako svaka druga riba u moru bio bi upravo morski konjic, a ovako su rijetka i zaštićena vrsta.
Možda izgleda sporo i nespretno, no nosi titulu domišljatog i opakog predatora. Svoju sporost ova je životinja nadomjestila tajnim oružjem koje joj omogućuje da se neprimjetno približi svome plijenu. Njegova glava, odnosno vrh nosa, ima oblik koji stvara iznimno malo mreškanja u moru koje može primijetiti plijen. To je iznimno važno jer mu omogućuje gotovo potpunu nevidljivost za kopepode kojima se hrani.
Autorica: Ena Spremo, Odjel za akvakulturu Sveučilišta u Dubrovniku