Prvo metaforička skupina. Što se želi reći riječju „rast“? Da je Hrvatska poput „trave zelene“ ili „poput 100 cvjetova“, ili poput djeteta. Biološka ili šire organicistička metafora sama je po sebi dvoznačna.
Naime, izrazi poput „djeca rastu“ ili „trava raste“ prije upućuju na to da je rast stvar biološke determiniranosti, nego aktivne brige za ono što raste, jer rast znači uvećanje prirodnim procesom. Djeca rastu sama po sebi. Ne treba ih puno zalijevati. Trava raste sama po sebi. Ne treba ju puno dohranjivati.
No i korov raste sam po sebi. I nametnici rastu sami po sebi. Dakle, nije jasno kako su to oni čiji je to slogan uopće pridonijeli tom rastu? Možda žele kazati – nikako – ona raste sama po sebi. To pak ima smisla jer je stvaran rast RH moguće objasniti općim rastom unutar EU, izvozom privatnih kompanija s kojima Vlada RH nema nikakve sveze, zaduživanjem Vlade, korekcijom porezne politike, itd. Ukratko, Hrvatska raste, ali više sama po sebi i pod utjecajem izvanjskih čimbenika, nego što se to zbiva pod utjecajem aktivnosti njezinih državljana (izuzetak su izvoznici u zemlje EU). Zatim doslovna skupina. Temeljni podaci o državama redovito se tiču zemljopisnog položaja, površine, simbola, jezika, glavnog grada, itd. Dakle, kamo to Hrvatska doslovno zemljopisno raste? Na ničiju zemlju između nje i susjednih zemalja? Možda raste na teritorij Slovenije, Italije, Mađarske?
Nadam se da se to ne želi reći. Odmah nakon tih općih-općih podataka redovito se iznose podaci o BDP-u i stanovništvu. Ako promotrimo BDP, on zaista raste, ali raste nedovoljno kao što je opće poznato. Nedovoljno ne samo da se dostigne EU prosjek, nego čak i nedovoljno da se servisira javni dug. Ako pak promotrimo stanje stanovništva, onda je kristalno jasno da Hrvatska odumire, tj. ima negativan prirodni prirast. Ruku pod ruku s njim ide i, sad već možemo kazati, masovno iseljavanje Hrvata u uglavnom zemlje Zapadne i Sjeverne Europe. Prema nekim podacima za mandata ove Vlade iz RH je zbog ekonomskih razloga emigriralo oko 150.000 državljana. Dakle, doslovno govoreći, RH uopće ne raste. Ona stagnira, a u odnosu na prosječan rast drugih članica EU, ona zaista nazaduje. Doslovno zaostaje. Ukratko, Hrvatska ne samo da ne raste, nego pada, tj. propada i doslovno nestaje, jer ako odlazak državljana nije nestanak državljana u državi i samim time nestanak države, ne znam što jest.
Ako usporedimo ove dvije skupine značenja, proizlazi da RH, s jedne strane, metaforički raste prirodnim procesom, te da, s druge strane, doslovno propada vlastitom zaslugom. Slogan nije samo nejasan, nego i dvoznačan unutar metaforičkog i doslovnog značenja uzetih zasebno, nego je i proturječan, jer se metaforičko i doslovno značenje doslovno isključuju. Povrh toga slogan „Hrvatska raste“ ne zadovoljava temeljena pravila slogana. Nije jasan, nego je dvosmislen. Ne upućuje nedvosmisleno na činjenice, nego na tumačenja koja su prijeporna. Ne govori cijelu istinu, nego izbjegava dobar dio. Ne izaziva emotivnu reakciju, ili možda izaziva, ali negativnu.
No sam slogan zaista nije posebno vrijedan spomena, čak i pod uvjetom da je loš. Svakome je oprostiv loš slogan. Svakome je oprostiv loš mandat baš kao i loš dan. On je sporedna i politikantska tema, ili bi to barem bio kad ne bi bio simbol univerzalne, omniprezentne i omniimpotentne vladavine trenutne koalicije na vlasti koja se utopila u vladavinu svih Vlada RH Hrvatskom u posljednjih 20 godina. Završimo sa žličicom optimizma. Hrvatska možda zaista raste u određenom činjeničnom i nedvosmislenom značenju. Naime, čini se kako raste sposobnost nacije u nasjedanju na demagogiju koja raste i otvrdnjava, pa se tim slijedom jedino na nju i može nasjesti.