Jedan vrlo čitan portal objavio je vijest o „tri stvari koje bismo pod hitno trebali prestati raditi“ pri čemu je druga stvar u nizu „moraliziranje nad glazbenim ukusom mladih“. Tekst na smiješan način predlaže zdrav kritički stav prema slušanju cajki. Većina mladih „to sluša“ (činjenica). Mnoge skladbe svjetskog mainstream popa i rocka kad se prevedu na hrvatski ne zvuče bogzna koliko bolje od tuzemnih i inostranih cajki (činjenica), iako učeni pisac ističe kako veliki bendovi svjetskog rocka imaju i glazbe i tekstova kakve tuzemna scena ne poznaje (estetska prosudba). Kritički stav sastoji se u priznavanju činjenice slušanja cajki s jasnom sviješću o estetskoj bezvrijednosti istih i o stavu koji tome ne bi trebao pridavati preveliku važnost, ako i ikakvu.
Druga vijest, objavljena samo dan kasnije, ako je za vjerovati datiranju tekstova na međumrežju (engl. internet), jest kako je kninska gradonačelnica Josipa Rimac, direktorica izborne kampanje HDZ-a, „zadnju pobjedu proslavila uz hit Lepe Brene Čik pogodi“. To da su glasači HDZ-a skloni cajkama nije novost. Nakon svakih izbora Youtube vrvi snimkama proslava
uz srpske i druge vrste cajki. Čak je i predsjednik ogranka HDZ-ove dijaspore u Bavarskoj sklon cajkama i to ni manje, ni više nego Ceci .
Niti SDP ne zaostaje. Oni, iako se žele prikazati urbanima i rockerski raspoloženima ipak, za razliku od cajki, pokazuju sklonost drugačijoj, ali jednako lošoj vrsti glazbe. Tako su primjerice uhvaćeni kako pjevaju Druže Tito mi ti se kunemo, Po šumama i gorama i Od Vardara pa do Triglava . No, SDP-ovci su glazbeno raspršeni što lijepo pokazuje Peđa Grbin pjevajući Čavoglave
, a i neki su uhvaćeni na cajkama kao i HDZ-ovci. O glazbenim ukusima i stilovima Bivšeg predsjednika RH i prve Predsjednice RH nije potrebno previše govoriti jer je već i previše rečeno, prikazano i na žalost odslušano.
Pra-cajka svehrvatske pomirbe
Ulaziti u žanrove glazbe i pokušati ukazati na to da cajke možda uopće nisu glazba, nego samo pozadinska buka i scenografija koja služi samo za prigušivanje cijukanja, razbijanja čaša i pudranja noseva nema nikakvog smisla, kako nas je lijepo podučio kritički duh Sprdexova autora. Štoviše, to bi bilo kontraproduktivno, a oprečno je korisno, a evo i kako.
Na prvi je pogled paradoksalno to što gospođa Rimac (HDZ) voli Lepu Brenu pri čemu joj uopće ne smeta što je ista deklarirana simpatizerka četništva i to što gospodin Grbin (SDP) voli Marka Perkovića Thompsona pri čemu mu uopće ne smeta asocijacija istog s ustaškom ikonografijom koja se pojavljivala tijekom njegovih nastupa. Kad malo bolje razmislimo stvar uopće nije paradoksalna. Ako su klasične trash HM gitarske solaže puno bliže solažama na harmonici u cajkama, onda je stvar jasna i postoji neka pracajka koja će na koncu izvršiti veliku pomirbu, ili barem pragmatički kompromis. Sve sugerira kako se ide tim putem.
S obzirom na to da većina mladih i većina odraslih sluša cajke, nije nikakvo čudo da podmlatci stranaka i odrasli članovi slušaju cajke, ali čudno je kako se međusobno ne susreću. Mislim, čak i tih mjesta ima ograničen broj i prije ili kasnije suprotne se strane moraju sresti, zapjevati koju zajedno, zatim sjesti za stol, popiti po koju ljutu i dogovoriti se oko razumne podjele moći, vlasti i ostalih trećerazrednih hrvatskih tema. Mora biti moguća neka pra-cajka buduće sve’rvatske pomirbe. Ako stvari tako stoje, onda se ne samo njihovi glazbeni ukusi i stilovi ne razlikuju previše, nego se ne razlikuju niti njihovi politički ukusi i stilovi, stavovi, postupci i opći modus operandi.
Ako je tako, onda nije za očekivati da će se razlikovati i njihovi načini života, kako njihovi Weltbilt i Welanschauung, tako i njihov Lebensform, jer to nisu samo dodvoravanja ukusu i stilu biračkog tijela, to nisu čak niti indicije ili znakovi, nego teški, monumentalni simboli. Simboli njihovog stvarnog jedinstva. Glazbenog. Političkog. Ponajpače gospodarskog. Ali prije svega ljudskog i osobnog. I zbog toga se nikad, ni pod kojim uvjetima i ni u kakvim okolnostima ne mogu osjetiti dijelom te zajednice.
Kao što smo naučili da je „sve povezano“, jedni čitajući Phänomenologie des Geistes, a drugi Cloud Atlas, tako shvaćamo da su i ove pojave povezane, ipak u nekim aspektima slabije, a u nekima pak čvršće. Dupkom pune dvorane tijekom nedavnih gostovanja skupina kao što su Crowbar, Sick of it all, i A New Randy Hansen Experience, a u svjetlu bliskih gostovanja skupina D.O.A. i The Exploited, ipak bude moju nadu u to kako „njih“ i „nas“ usprkos ovom tekstu ipak „dijele svjetovi“ i kako se ovih mjeseci ipak nešto događalo i kako će koncem istog zasjati sunce, iako potpuno nezasluženo, čak i nad Hrvatskom.
Za ovu priliku, a u svjetlu nedavnog koncerta AC/DC u Zeltwegu 14. 05. 2015., Vatrogasci s hit skladbom Cesta za Tuhelj s albuma Poruke u boci (2004.).