Dubrovačka Republika je među prvima u Europi, zabranila je trgovinu robljem na svom području. Ta se odluka našla u dijelu dubrovačkog Statuta koji govori o pomorskom dobru, a u kojem je pisalo da se svatko na brodu smatra slobodnom osobnom. Zakon o zabrani trgovanja robljem dubrovačko Veliko vijeće donijelo je 27. siječnja 1416. godine.
Iako se ponekad navodi da je Dubrovačka Republika prva u Europi zabranila trgovanje robljem to ne odgovara činjenicama. Tako postoje zapisi da je dužd Pietro IV. Candiano već 960. godine donio odredbu o zabrani trgovine robljem u Mletačkoj Republici. Također Island u svom zakoniku Gragas iz 1117. godine zabranjuje trgovinu robljem. I u neposrednoj blizini Republike, u Statutu grada Korčule iz 1214. godine spominje se zabrana trgovine robljem.
U uvodu spomenutog dubrovačkog zakona za trgovinu robljem se kaže da je: „sramotna, opaka, nečovječna i protiv svake ljudskosti“ te se dodaje, „takva trgovina postaje ne mali teret i sramota za našu državu“. U zaključku Velikog vijeća, pak, stoji: „Stoga određujemo i naređujemo da se od sada nijedan naš građanin i pripadnik, ili stranac, na bilo koji način ne usudi ili osmjeli kupiti ili prodati roba ili ropkinju“. Za svakog roba kojeg bi počinitelj kupio, prodao, ili u prodaji posredovao, propisana je kazna od po 6 mjeseci zatvora i dodatna novčana kazna od 25 perpera.
Glavni trg robljem na hrvatskoj obali bio je na rijeci Neretvi u luci Drijeva. Među trgovcima robljem su prevladavali stranci – Mlečani, Katalonci, Firentinci i Sicilijanci, ali je bilo i Dubrovčana, pa i vlastele. Ljudi su padali u ropstvo zarobljavanjem ili prodajom. Prodavali su ih članovi obitelji, najčešće roditelji, a bilo je i mnogo slučajeva da su ljudi sami sebe prodavali u ropstvo kako bi osigurali egzistenciju.
Robove su slobodno dovodili u Grad gdje su ih ili zadržavali ili dalje prodavali i izvozili. Zbog neisplaćenog duga mogao je u Dubrovniku u roblje biti prodan i slobodan čovjek. Oni koji bi ostali kod svojih vlasnika koristili su se kao kućna posluga, kao radnici u poljoprivredi ili mornari. Ipak, a osobito od početka XV. stoljeća, robovlasnici su često u svojim oporukama oslobađali svoje robove što se smatralo bogougodnim djelom. No, i takvi oslobođeni često bi imali obveze prema bivšem gospodaru, što je detaljno regulirano Statutom iz 1272. godine. Zbog neispunjavanja tih obaveza (bivši) rob mogao je biti išiban pa čak i biti ponovno lišen slobode i pretvoren u roba. Sve to prestalo je odlukom o službenom ukidanju ropstva, iako je povremenih pojava ropstva bilo i poslije. Naime, posjedovanje robova za vlastite potrebe (jako raširena praksa u to doba) tim zakonom iz 1416. godine još nije bila zabranjena, međutim provođenjem zabrane trgovanja ljudima na području Dubrovačke Republike ropstvo postepeno je iskorijenjeno do sredine 15 stoljeća.
Masovniji pokreti za ukidanje ropstva pojavili su se krajem 18. stoljeća, više od 300 godina od njegova ukidanja u Dubrovačkoj Republici. Velika Britanija je ukinula trgovinu robljem 1833. godine, a SAD po završetku američkog građanskog rata 1865. godine. Posljednja država koja je to službeno učinila bila je Mauretanija 1981. godine. Na, žalost ropstvo u raznim oblicima još uvijek je (neslužbeno) prisutno u mnogim krajevima svijeta.
Izvor: Dnevno.hr