Na današnji dan prije 250. godina: Objavljen dekret o štovanju Srca Isusova u Dubrovniku!

Štovanje Presvetog Srca Isusova (lat. Cor Iesu Sacratissimum) danas je u Katoličkoj Crkvi jedna od najraširenijih pobožnosti koja kroz simbol Kristova „ljudskoga“ srca predstavlja Njegovu božansku ljubav prema čovjeku i čovječanstvu.

Pogledamo li samo oko sebe, doista ćemo u skoro svakoj župnoj crkvi dubrovačkoga kraja i mnogim drugim crkvama i kapelicama naći sliku ili kip Presvetoga Srca Isusova.

Rezultat je to snažnoga poticaja koji je štovanju toga otajstva i blagdana dao papa Lav XIII. enciklikom "Annum Sacrum" iz 1899. povodom priprave za ulazak u dvadeseto stoljeće. On je tom prilikom posvetio čitavo čovječanstvo Božanskomu Srcu te je ovaj blagdan postao iznimno popularan i raširen.

Blagdan Srca Isusova svetkuje se uvijek tjedan dana nakon Tijelova (dubrovački: Korosante) koji se, pak, ravna prema Uskrsu. Zato je blagdan Presvetoga Srca Isusova pomičan i uvijek pada u petak, a kako je to u pravilu u lipnju, mjesec lipanj je posvećen Presvetomu Srcu Isusovu.

No, to se štovanje razvijalo stoljećima; ima dugu pretpovijest koja zalazi u razdoblje srednjega vijeka. Čini se da se korijeni nalaze u novim strujanjima u crkvenom životu XII. i XIII. stoljeća nastalima djelovanjem sv. Bernarda i sv. Frana te nakon križarskih ratova kada se razvilo štovanje pet Kristovih rana koje su posebno poticali franjevci.

U idućim stoljećima Presveto Srce razvilo se u poseban blagdan, a veliki zamah tom štovanju dali su opet redovnici, ovaj put isusovci koji su i do danas ostali najvjerniji širitelji takvoga štovanja. Širenju su pridonijeli poljski isusovac Kasper Družbicki koji je sredinom XVII. stoljeća napisao iscrpno filozofsko-teološko djelo o Srcu Isusovu, i jedna redovnica, sveta Margarita Marija Alacoque koja je u drugoj polovici XVII. stoljeća imala privatnu objavu Božanskoga Srca. Godine 1856. bl. Pio IX. na zamolbu francuskih biskupa proširio je blagdan Presvetoga Srca na čitavu Crkvu i učinio ga obvezatnim. Naposljetku, i spomenuta enciklika Lava XIII. s kraja XIX. stoljeća nastala je izravnim nagovorom redovnice bl. Marije od Božanskoga Srca koja je također imala mistične doživljaje Božanskoga Srca.

Ubrzo nakon smrti sv. Margarite Marije Alacoque (1647.–1690.) i na poticaj Družbe Isusove Sveta je Stolica odobrila osnivanje pobožnih bratovština Presvetoga Srca Isusova (1693.) čime se to štovanje ubrzo proširilo po čitavoj Europi i tijekom prve polovice XVIII. stoljeća postalo iznimno popularno. Iako je odobrenje za uspostavu posebnoga blagdana s misom i časoslovom od Svete Stolice traženo više puta, tek je papa Klement XIII. to i odobrio 6. veljače 1765. godine. No, uspostava blagdana s misom i časoslovom bilo je ograničeno na osnovnu rimsku bratovštinu Presvetoga Srca i na Kraljevinu Poljsku, dok je u Francuskoj blagdan imao „poluslužbeni“ status.

Dokaz koliko su stari Dubrovčani aktivno pratili duhovna strujanja svoga vremena i kako su bili privrženi Petrovu nasljedniku vidi se i u tom da su oni odmah po Papinu odobrenju toga blagdana od njega zatražili da se isto štovanje proširi na područje Dubrovačke Republike. Učinio je to svojim pismom papi tadašnji dubrovački nadbiskup fr. Arkanđeo Lupis (nadbiskup od 1757. do 1766.), inače pripadnik dominikanskoga reda.

Papa Klement XIII. svojim je dekretom „Ragusina“ već 10. srpnja 1765. to i odobrio, a dekret je u Dubrovniku objavljen 13. kolovoza iste godine. Dakle, samo pet mjeseci nakon službene uspostave blagdana s misom i časoslovom! Opisana revnost i brzina dovoljno svjedoče koliko je Dubrovčanima bilo stalo do širenja te pobožnosti. Sasvim je logično da se nakon toga u Gradu pobožnost Srcu Isusovu dodatno razvila.