Hrvatska ide prema financijskom kolapsu, ali nismo tu da otkrivamo toplu vodu nego da ukažemo koliko nam zbilja prijeti opasnost od bankrota. Kako što smo već pisali, bankrot države nije realan (država neće samo tako nestati jer ne može više ispunjavati svoje financijske obaveze), ali je itekako moguć. Ne samo da je moguć nego nas neki svrstavaju na nezahvalno drugo mjesto u Europi po tome koliko je vjerojatno da nam se dogodi bankrot. Da, dobro ste pročitali. Njemačka Deutche banka nas je svrstala na drugo mjesto, odmah iza Ukrajine! Zamislite, drugi smo u Europi, a premašuje nas samo zemlja u kojoj bukti građanski rat!
Pola stanovništva na "državnoj grebači"
Neću ulaziti u prirodu sukoba u Ukrajini jer bi bilo sramotno da se Hrvatska danas uspoređuje sa zemljom koja bi se uskoro mogla raspati na dijelove kao što se to dogodilo s Jugoslavijom. Ipak, Jugoslavija je najbolji primjer lošeg primjera. Pretjerano zaduživanje, ogroman javni sektor, neradnički uvjeti...Sve to su dio raka koji je iznutra uništio Jugoslaviju, a nakon rascijepa naslijedila ga je i Hrvatska. Bankrot nije ništa drugo nego li nemogućnost ispunjavanja financijskih obaveza, a naš sustav je takav da država plaća sve i svašta.
Prema našim izračunima, oko 2.1 milijun građana danas na ovaj ili onaj način živi od novca iz državnog proračuna, bilo da se radi o plaćama, mirovinama, socijalnim davanjima... Drugim riječima, država plaća za život pola stanovništva od kojega je dio itekako radno sposobno, ali se u ovim uvjetima ne usudi krenuti u poduzetničke vode, tražiti posao u privatnom sektoru ili nešto slično. Tu se vraćamo na pravi razlog zašto smo na crnoj listi onih država kojima bi se mogao dogoditi bankrot.
Vjerojatnost bankrota se mjeri u cijeni premije osiguranja
Deutche banka izradila je prilično zanimljivu matematičku formulu po kojoj mjeri kolika je vjerojatnost da neka država ode u bankrot. Za početak su uzeli da će u slučaju bankrota investitori i drugi državni vjerovnici uspjet spasiti 40 posto svojih potraživanja, a da će se 60 posto otpisati. Na toj ljestvici, Hrvatska ima vjerojatnost 3.8 posto. Reda radi spomenut ćemo da Ukrajina ima vjerojatnost od 11.7 posto. Ponavljam, ne možemo se uspoređivati s državom u kojoj bukti građanski rat i kojoj prijeti rat s drugom državom. Tu dolazimo do drugog dijela njemačke matematičke formule. Vjerojatnost bankrota se zapravo mjeri po tome kolika je vjerojatnost da će investitor izgubiti svoju investiciju u nekoj državi.
Tko to može procijeniti? Osiguravajuća društva. Logično je da će se poduzetnik osigurati kako bi vratio bar dio investicvcije ako nešto s tvrtkom krene po zlu. Što je premija osiguranja skuplja, to je je veća vjerojatnost da će poduzetniku potonuti projekt. Naravno da Ukrajina ima najskuplje premije jer postoji realna mogućnost da direktora tvrtke netko usred bijela dana upuca! U ratnom stanju, nitko, osim možda kojeg ratnog profitera, neće investirati u toj državi. Kod nas nema rata, ali ni investitora. Ukrajincima su opravdanje svakodnevne ljudske žrtve. Mi opravdanja nemamo, ali zato imamo krivca.
Nema političke odgovornosti, važno im samo da ih se opet izabere!
U glavama političkog vrha Lijepe naše je prioritet da ih se nanovo izabere, a ne da pomognu cijelom narodu. Tu se vraćamo na onu polovicu stanovništva koja živi od države. Iako se čini kao da se država brine o svojim građanima, zapravo je potpuno suprotno. Ogroman javni sektor stvara nevjerojatan višak zaposlenih kakav je imala i Jugoslavija. S druge strane, visoki porezi koji služe da plaćaju taj višak ponajviše terete one koji ne rade u privatnom sektoru, ali poduzetnike.
Zvuči grozno kad kažemo da treba smanjiti javni sektor (jer nitko ne želi da otkazi krenu od njih), ali uz adekvatno porezno rasterećenje, poduzetnik će manje novca morat trošiti na plaću svojeg zaposlenika i imat će dovoljno novca da zaposli još kojega. Primjerice, kad bi država samnjila stopu poreza za mirovinsko i zdravstveno, a javni sektor prireze, ljudi bi imali više novca za trošiti, a investitorima bi se smanjio rizik poslovanja u Hrvatskoj. Ne bi bilo loše da de neoporezivi dio plaće također poveća. Problem je što bi se za uspjeh takve ekonomske politike netko morao ispaštati. Prvih nekoliko godina bilo bi izuzetno teško za sve one u koji su dobili otkaz u javnom sektoru. Trebalo bi vremena da investitori dođu i počnu stvarati radna mjesta. Ona vlada koja bi provela ovakve mjere mora računati na građanske nemire, ali i da nema teoretske šanse da dobije sljedeće izbore. Naravno, našim političarima nije bitno imati dugoročni plan. Nisu spremni preuzeti političku odgovornost i žrtvovati svoje političke karijere za dobrobit građana. Najbitnije im je da ih se nanovo izabere, sve dok ne prestignemo Ukraijinu!