NA OKO PUNO KRISTALIĆA Evo što uzrokuje svjetlost iz morskih dubina

Ovu sposobnost posjeduju različite skupine organizama, kao što su bakterije, gljive, dinoflagelati, rebraši, planktonski zrakaši, žarnjaci, glavonošci, mnogočetinaši, krijesnice, morske zmijače, ribe pa čak i morski psi.  

Rijetko se pojavljuje u slatkovodnom ekološkom sustavu. Iako postoje brojni kopneni luminiscentni organizmi poput raznih insekata, stonoga, puževa i gljiva, bioluminiscencija ipak dominira morskim ekološkim sustavom gdje ima bitnu ulogu u komunikaciji, reprodukciji i odnosima predator - plijen.

U posebnim organima – fotoforama nastaje svjetlost, ili kao rezultat simbioze životinje sa svjetlećim bakterijama. Stanice svjetlećih organa stvaraju protein luciferin, koji se uz prisutnost kisika i enzima luciferaze oksidira proizvodeći svjetlosnu energiju. 

Svrha bioluminiscencije je višestruka, raspoznavanje pripadnika iste vrste i spolnih partnera, pronalaženje i privlačenje plijena kao i zavaravanje predatora.

Drugi organizmi mogu «posuđivati» svjetlost od bakterijskih simbionata u potkotnim vrećama. Oni osiguravaju hranu bakterijama, a bakterije njima zauzvrat daju svjetlo.

Intenzitet svjetla ne mogu kontrolirati domaćini te su stoga razvili fascinantne mehanizme kojima «gase svjetla» kad im to nije od koristi. 

Bioluminiscencija je svojstvenija planktonskim nego bentoskim organizmima. Najčešći bioluminiscentni organizmi su morski fitoplanktonski organizmi dinoflagelati - eukariotski protisti sposobni za produkciju i emisiju svjetla. Upravo zbog toga, bioluminiscencija je vidljiva u plićacima po noći kada plankton “svijetli”, a more izgleda kao da je puno kristalića.

Područje unutar mora ili oceana gdje sunčeva svjetlost ne prodire dovoljno da bude dostatna za obavljanje nekih funkcija (fotosinteza) se naziva mezopelagijal. Ovo područje se proteže od 200 do 1200 metara dubine. Sposobnost bioluminiscencije najzastupljenija je među organizmima prisutnim upravo u toj zoni.  

Mnogi predatori koriste svjetlo da bi privukli plijen, a među njima su možda najpoznatiji zastrašujuće dubokomorske ribe. Dubine veće od 400 metara stanište su udičarke (morski vrag), Melanocetus johnsoni.

Udičarka koristi za privlačenje plijena svijetleći organ ispunjen bakterijama koji joj visi s glave, nakon čega proguta cijeli plijen. 

Jedina svjetlost koja se ne apsorbira u potpunosti u eufotičkoj zoni, nego dopire i do mezopelagijala, je plava svjetlost.

Životinje u moru uglavnom stvaraju svjetlost plavo zelene ili zelene boje jer svjetlost tih valnih duljina najdalje putuje kroz morsku vodu. Oči morskih životinja osjetljive su na taj dio spektra pa je bioluminiscencija vrlo efektivna za komunikaciju između organizama na velikim udaljenostima. 

Ovisno o vremenskim uvjetima, svjetlosni bljesak je moguće vidjeti s udaljenosti i do stotinu metara. Bioluminiscencija je vrlo učinkovita u komunikaciji između organizama te ovisno o uvjetima, bioluminiscentna svjetlost može se uočiti na desetke i stotine metara.

Čak i jednostanični dinoflagelati promjera 0,5 milimetara mogu odašiljati signal dug pet metara što je ekvivalentno odašiljanju signala čovjeka visokog dva metra na udaljenost veću od dvadeset kilometara.

Ana Visković